Situacija u Bosni
Nacionalizam jača i u Bosni. Sve su prisutnije ideje o ujedinjenju Južnih Slavena. Pod utjecajima iz Hrvatske i Srbije, dolazi i do snažnijeg izjednačavanja religijske pripadnosti sa onom nacionalnom.
Kako bi suzbila takve ideje i pobune, Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini uvodi mnoge reforme i intenzivno se gradi i radi se na modernizaciji zemlje. Njeguje se ideja o pluralnom, multikonfesionalnom društvu i zagovara se pripadnost bosanskoj naciji, bez obzira na religiju. Međutim, Austro-Ugarska time nije uspjela ugasiti tinjajući nacionalizam bilo koje vrste.
Nakon službene aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, stvari su postale još napetije. Time je Austro-Ugarska još više ojačala svoj položaj u ovom dijelu svijeta. Tako je ugrozila težnje za formiranjem zajedničke, jugoslavenske države. Dolazi do izbijanja političke krize, poznate kao Bosanska kriza ili Aneksijska/Aneksiona kriza (1908.-1909.).
Balkanski ratovi
Nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu, to je u političkom životu Srbije dočekano kao svojevrsni alarm za uzbunu. Naime, aneksijom je bilo onemogućeno formiranje velike države svih Južnih Slavena, ali je i dugoročno poljuljan položaj Srbije na Balkanu.
Valja spomenuti i ovo: izbijaju dva rata – Prvi (1912.-1913.) i Drugi balkanski rat (1913.). U Prvom balkanskom ratu, Bugarska, Crna Gora, Grčka i Srbija ratuju protiv Turske, odnosno protiv Osmanskog Carstva, koje je na kraju bilo primorano da se skoro u potpunosti povuče sa europskog kontinenta. Već to daje snažan zamah ovim zemljama.
Međutim, savezničke zemlje su bile nezadovoljne međusobnom podjelom ratnog plijena. Najviše se svađaju oko Makedonije (danas službenog naziva: Sjeverna Makedonija). Ne zaboravimo, jačanjem nacionalizma, u Bugarskoj još od ranije postoje tendencije za stvaranjem Velike Bugarske. Dolazi i do nekih manjih oružanih sukoba. Zato Srbija, Grčka, Crna Gora, Rumunjska, ali i Turska (da bi povratila bar dio teritorija oduzetih u prethodnom ratu) ulaze u rat protiv Bugarske i pobjeđuju.
Srbija je iz Drugog balkanskog rata izašla kao veliki pobjednik, značajno proširivši vlastitu teritoriju (zauzela dio Makedonije). Time je u Srbiji nacionalna svijest još više ojačala, a otpor prema Austro-Ugarskoj postao još snažniji. Glasovi, koji su zagovarali pripajanje Bosne, dijelova Hrvatske i drugih okolnih zemalja Srbiji, postajali su sve glasniji.
Narodna odbrana i Mlada Bosna
Samo dva dana nakon austrougarske aneksije Bosne, 08.10.1908., u Beogradu je osnovano društvo pod nazivom Narodna odbrana. Cilj: ujedinjenje Južnih Slavena u zajedničku državu. Djelovanje: okupljanje i treniranje volonterskih odreda za potencijalni rat između Srbije i Austrije. Narodna odbrana se također bavila propagandnim aktivnostima protiv Austro-Ugarske te regrutacijom špijuna i sabotera koji će djelovati unutar carstva.
Ovo udruženje je imalo svoje frakcije po Sloveniji i Hrvatskoj, a ona u Bosni se zvala Mlada Bosna. Međutim, Narodna odbrana je bila tako efikasna u svom djelovanju, da je Austro-Ugarska sve više pritiskala Srbiju da prestane s tim aktivnostima. Čak su se umiješali i Rusi, ali na način da su Srbiju upozorili da “ne talasa” – oni im nisu bili spremni pružiti podršku ukoliko dođe do rata.
Rađanje Crne ruke
Iz tih razloga, Narodna odbrana mijenja svoje djelovanje i formalno se sve više okreće kulturnim aktivnostima. Međutim, paralelno s tim dolazi do formiranja jedne nove, još misterioznije organizacije: Ujedinjenje ili smrt, u narodu poznatije kao Crna ruka.
Vođa Crne ruke je bio već spomenuti kapetan, kasnije pukovnik, Dragutin Dimitrijević Apis, isti onaj koji je ranije predvodio napad na kralja Aleksandra Obrenović i kraljicu Dragu.
Po uzoru na ujedinjenje Njemačke, kao i na ujedinjenje Italije, osnovni cilj Crne ruke je bio stvaranje zajedničke države Južnih Slavena, što je podrazumijevalo direktniju borbu protiv austrougarske vlasti. Stručnjaci uglavnom smatraju da su ovi krugovi ideju panslavizma, konkretnije jugoslavenstva, koristili kao sinonim ili čak paravan za pansrpstvo i formiranje Velike Srbije.
Općenito se smatra da je Crna ruka bila samo bolje prerušena Narodna odbrana, a zapravo produžena ruka službene vlasti u Srbiji. Međutim, Sarajevski atentat će biti “kap koja je prelila čašu”. Moglo bi se reći da je Sarajevski atentat ujedno bio početak kraja karijere i života Dragutina Dimitrijevića Apisa.
Njega će se riješiti njegova vlastita država, na čelu sa premijerom Nikolom Pašićem, uz podršku kralja Aleksandra I Karađorđevića. Protiv njega, kao i protiv nekih drugih pripadnika Crne ruke, vodit će se namješten sudski proces. To suđenje je poznato kao Solunski proces. Apis je streljan 1917. godine.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.