Sarajevski atentat: rađanje ideje
Ponajbolji prijatelj Gavrila Principa bio je Danilo Ilić. Danilo je rođen 27.07.1890. godine u Sarajevu. Završio je učiteljsku školu i radio kao nastavnik te kao činovnik u banci. Jedno vrijeme provodi u Beogradu, gdje radi kao urednik i novinar. Tamo se povezao sa pripadnicima Crne ruke.
Krajem 1913. godine, Danilo Ilić se u Beogradu sastaje sa samim Apisom, vođom ove organizacije. Dvadesettrogodišnji Danilo, sada i sam član Crne ruke, Apisu izlaže svoje mišljenje o potrebi za konkretnijim akcijama protiv austrougarske vladavine u Bosni. Apisu se Danilova inicijativa zacijelo svidjela, jer je ubrzo sazvan sastanak u Toulouseu, u Francuskoj.
Prva verzija atentata: Muhamed Mehmedbašić
Na taj sastanak u Toulouseu, početkom 1914. godine, bio je pozvan još jedan bosanskohercegovački član Crne ruke, Muhamed Mehmedbašić. Muhamed je rođen 1887. godine u Stocu, u Hercegovini.
Po struci je bio stolar. U periodu osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom, njegovi su nosili plemićke titule i bili su bogati. Dolaskom Austro-Ugarske, izgubili su i bogatstvo i društveni status.
Na sastanku u Francuskoj se raspravljalo o raznim varijantama eventualnog napada na austrougarsku vlast u Bosni. U obzir je dolazio i Franz Ferdinand, ali je na kraju odlučeno da meta napada ipak bude general Oskar Potiorek, vojni guverner Bosne i Hercegovine. Taj plan je osmislio Vladimir Gaćinović, glavni ideolog Mlade Bosne. Za izvršenje zadatka izabran je upravo Muhamed Mehmedbašić.
Putujući iz Toulousea nazad prema Sarajevu, dvadesetsedmogodišnji Muhamed je zamišljao i ponovo prolazio kroz sve moguće scenarije atentata na Potioreka. Logično, bio je vrlo nervozan. Ruksak je čvrsto pritiskao uz tijelo. Naime, u njemu je bilo oružje kojim je trebao izvršiti napad: bodež i boca otrova.
Nakon što su se zaustavili na jednoj usputnoj željezničkoj stanici, Muhamed je začuo graju i komešanje u susjednom vagonu: ušla je francuska policija i legitimirala putnike. Sigurno su dobili dojavu i traže baš njega!
U panici, on kroz prozor vagona baca nož i otrov. Poslije će se utvrditi da francuska policija nije imala pojma o atentatu, već su tražili nekog lokalnog lopova.
Apis: promjena plana
Danilo Ilić poziva Mehmedbašića na sastanak u Mostar. Govori mu da se ne treba mučiti oko pronalaska novog oružja, pošto je Apis odlučio otkazati atentat na Potioreka. Naime, najavljen je dolazak Franza Ferdinanda u Sarajevo, koji je mnogo važnija meta.
Pripreme za Sarajevski atentat su trajale nekoliko mjeseci. Gavrilo Princip u to vrijeme živi u Beogradu, kao i još dvojica članova Mlade Bosne – Trifun Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Oni će tajnim kanalima biti prebačeni u Bosnu, kako njihov prelazak granice ne bi bio službeno zabilježen.
Major Tankosić, Apisova desna ruka, bio je zadužen za nabavku oružja, koje će atentatorima dostaviti preko svojih kolega Milana Ciganovića i Miška Jovanovića. Ciganović je bio istaknuti operativac Crne ruke, nastanjen u Beogradu, a inače iz istog kraja kao i Gavrilo Princip. Jovanović je bio ugledni tuzlanski biznismen, potajno pripadnik Crne ruke. Oružje je iz Tuzle u Sarajevo tajno prenio Danilo Ilić.
Noć prije atentata: 27. 06. 1914.
Osim bombi i pištolja, tu su bile i bočice s otrovom, koji su zavjernici trebali popiti ako budu uhvaćeni. Noć prije atentata, Ilić je grupi mladića podijelio oružje. Do tog momenta, neki od njih se nisu ni poznavali. Sve je držano u strogoj tajnosti. Ilić ih je ujutro rasporedio po ruti kojom će se svečana povorka kretati.
Osim Ilića, koji je bio organizator atentata na lokalnom nivou, planirano je da ukupno bude šest atentatora: Trifko Grabež, Vaso Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić i Cvjetko Popović. Naravno, krug svih onih koji su bili upetljani u Sarajevski atentat je bio mnogo širi.
Od Ilidže prema Vijećnici
Sophie i Franz Ferdinand su u Sarajevo stigli 25.06.1914. godine. Doputovali su odvojeno. Odsjeli su na Ilidži, u tada vrlo modernom i luksuznom Hotelu Bosna. Samo za njih, jedan dio tih odaja je preuređen u kapelicu. Sve je bilo na kraljevskom nivou i podređeno njima.
Neformalno su odlazili i do grada, obilazeći radnje, hvaleći se toplim dočekom od strane lokalnog stanovništva. Franz Ferdinand je imao funkciju generalnog inspektora austrougarske vojske, pa je tih dana prisustvovao raznim vojnim vježbama u Tarčinu, nadomak Sarajeva. To je bio i službeni razlog njegove posjete Sarajevu – inspekcija vojske.
Tri dana kasnije, 28.06., par je ujutro doputovao od Ilidže do glavne željezničke stanice. Tamo ih je dočekao guverner Potiorek, zajedno sa gradonačelnikom, načelnikom policije, šefom obezbjeđenja…
Prema ranije utvrđenom planu, kolona od šest automobila prvo je svratila do kasarni (u sklopu današnjeg Kampusa Univerziteta u Sarajevu), kako bi Franz Ferdinand nakratko obišao vojsku. Potom su se zaputili u pravcu Vijećnice, lagano vozeći ulicom uz Miljacku.
Sophie i Franz Ferdinand su se nalazili u sportskom kabrioletu “Dupli Phaeton”, austrijskog proizvođača Gräf und Stift. Društvo su im pravili guverner Potiorek i potporučnik Franz von Harrach, zadužen za njihovu sigurnost, a inače vlasnik tog auta. Vozač je bio Leopold Lojka.
Ulica, u kojoj se održavala svečana povorka, danas se zove Obala Kulina bana. Proteže se od Skenderije do Vijećnice. U to vrijeme je nosila naziv Appelova obala, po austrijskom barunu Johannu von Appelu, koji je upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine. Zanimljivo, ista ulica, kojoj je više puta mijenjano ime, jedno vrijeme će se zvati i Obala Adolfa Hitlera (1941.-1945.).
Nastavlja se na sljedećoj stranici.