Dva neostvarena pokušaja i jedan promašaj
Lijepo vrijeme u Sarajevu, 28.06.1914. godine, nedjelja, oko 10 sati ujutro. Na prozorima sarajevskih zgrada zastave i cvijeće. Dok znatiželjni narod razdragano pozdravlja povorku, šestorica mladih atentatora, stopljenih s masom, strateški su raspoređeni po unprijed najavljenoj ruti. Mladi, neiskusni i izuzetno nervozni, čekaju približavanje kolone. Probijajući se kroz narod, Danilo Ilić ih obilazi jednog po jednog i upućuje im riječi ohrabrenja.
Prvi u nizu je bio Muhamed Mehmedbašić, u blizini mosta Ćumurija. Kada se kolona približila, on se ukočio od straha i nije uspio djelovati. Isto je bilo i s Vasom Čubrilovićem. Ali, Nedeljko Čabrinović, treći u tom nizu kod Ćumurije, uspio je aktivirati bombu i baciti je na automobil u kojem se nalazio nadvojvoda Franz Ferdinand. Međutim, bomba se odbila od tog auta i pala pod točkove onoga iza njega. Tek je tada eksplodirala. Panika, vriska.
Začuvši eksploziju, automobili na čelu kolone su naglo ubrzali prema Vijećnici. Projurili su pored Cvjetka Popovića, Gavrila Principa i Trifuna Grabeža.
Čabrinović: muci nema kraja
Jedan mlađi oficir iz oštećenog vozila, Erich von Merizzi, zadobio je težu posjekotinu na glavi, ostali su lakše ozlijeđeni. Bomba je ranila i dvadesetak ljudi iz publike na trotoarima. Kako ne bi pao u ruke policiji, Čabrinović je brzo popio otrov iz bočice koju je ranije dobio, a potom se bacio u Miljacku.
Pokušaj suicida nije uspio iz nekoliko razloga. Naime, cijanid iz bočice je bio star i jedino mu je izazvao bolove, mučninu i povraćanje. Osim toga, zbog ljetnih vrućina, Miljacka je u tom periodu bila duboka tek desetak centrimetara. Kao da to nije dovoljno, bijesna rulja se spustila do rijeke, izvukla ga iz vode i isprebijala, a tek ga je onda preuzela policija.
Svečanost u Vijećnici
Po dolasku u Vijećnicu, netom nakon tog pokušaja atentata, Franz Ferdinand je bio bijesan. Napao je gradonačelnika Sarajeva, Fehima efendiju Curčića, koji je također bio u koloni, u prvom automobilu. Ferdinand je prosiktao: “Ja dođem u prijateljsku posjetu, a dočeka me bomba? Ovo je nečuveno!”
Sophie je smirila svog supruga, pa je nastavljen planirani program, uključujući govore gradonačelnika Curčića, Franza Ferdinanda i predstavnika vjerskih zajednica. Sve je trajalo oko pola sata.
Plan je bio da se nakon svečanosti u Vijećnici obiđe Zemaljski muzej, a nakon toga ode na ručak u rezidenciju guvernera Potioreka. Barun Rumerskirch, ađutant Franza Ferdinanda, predložio je da ne idu nigdje, već da čekaju u sigurnosti Vijećnice, dok vojska ne stigne na ulice.
To je odbio Potiorek, kao razlog navodeći činjenicu da su vojnici netom prije toga izvodili vojnu vježbu, pa ne bi bilo primjereno da se na ulicama grada, u takvoj prilici, pojavljuju u prljavim i neispeglanim odorama. Raniji napad je smatrao djelom nekog luđaka i izoliranim slučajem.
Franz Ferdinand se složio da ne trebaju odustajati od originalnog plana, ali je izrazio želju da prvo odu u bolnicu i obiđu oficira ranjenog u bombaškom napadu.
Pogrešno skretanje
Kako bi izbjegli veliki broj ljudi na ulicama grada, a tako i smanjili rizik od eventualnih novih napada, Potiorek je odlučio da kolona ne ide planiranom rutom, već da opet koriste Appelovu obalu, kojom su i došli do Vijećnice.
Iz nekog razloga, ta informacija o promjeni puta nije stigla do vozača. Zato su se držali ranije utvrđene rute: sa Appelove obale su skrenuli desno, u Ulicu Franje Josipa (Franza Josepha; danas Zelenih beretki), preko puta Latinske ćuprije. Čim je to primijetio, Potiorek je povikao: “Stop! Pogrešan smjer! Moramo se vratiti nazad i nastaviti Appelovom obalom!”
Sarajevski atentat: Gavrilova prilika
Na samom početku te iste ulice, ispred delikatesne radnje Moritza Schillera (danas Muzej Sarajeva 1878-1918), na trotoaru je stajao Gavrilo Princip i širom otvorenih očiju gledao u Franza Ferdinanda ispred sebe. Zašto je Gavrilo bio baš na tom mjestu u tom trenutku, ne može se tvrditi sa sigurnošću.
Jedni kažu da je jednostavno čekao da kolona krene od Vijećnice prema Zemaljskom muzeju, kako su i trebali uraditi prije promjene plana, pa da on pokuša ubiti nadvojvodu. Drugi kažu da je krenuo kući, misleći da je cijela stvar propala zbog Čabrinovićevog promašaja. Možda je to i logičnije, jer je bilo za očekivati da gosti otkažu sve daljnje aktivnosti i više ne napuštaju Vijećnicu bez pratnje vojske. Bilo je priča da je Gavrilo svratio u tu radnju da nešto pojede, kao i da je sreo nekog poznanika, koji ga je zadržao na tom mjestu.
Kako god, ugledavši kolonu u zastoju te Franza Ferdinanda u autu direktno pred sobom, iskoristio je priliku i munjevito reagirao: izvadio je pištolj i zapucao.
Sophie i Franz: posljednji momenti
Prvi je metak pogodio Franza Ferdinanda u vrat, a drugi Sophie u trbuh. Gavrilo Princip će kasnije tvrditi kako nije htio pucati u nju, već je ciljao Potioreka.
Vidjevši krv koja je navirala iz usta njenog supruga, Sophie je zajecala: “Pobogu! Šta ti je bilo?!” Zatim je izgubila svijest i pala u njegovo krilo. Po svjedočenju von Harracha, nadvojvoda je odmah shvatio da je smrtno ranjena, pa joj se obratio molećivim glasom:
– Sopherl! Sopherl! Sterbe nicht! Bleibe am Leben für unsere Kinder!
(“Draga Sophie! Draga Sophie! Nemoj umrijeti! Ostani živa zbog naše djece!”)
To se sve događalo dok je automobil jurio prema Potiorekovoj rezidenciji, koja se nalazila preko puta rijeke, na Bistriku, gdje su ranjenom paru trebali pružiti medicinsku pomoć. Von Harrach je u vožnji stezao kragnu oko vrata nadvojvode, u pokušaju da zaustavi krvarenje.
Ferdinand je samo ponavljao “Nije mi ništa.” Ubrzo je i on izgubio svijest. Potiorek, Harrach i Lojka su ih unijeli u rezidenciju. Pretpostavlja se da je Sophie umrla prije nego su i došli do odredišta. Franz Ferdinand je umro desetak minuta nakon nje. Datum: 28.06.1914., nešto iza 11 sati prije podne.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.