Sarajevski atentat: rezultat bizarnih propusta?
Manje-više, sve oko Sarajevskog atentata je čudno i nedorečeno. Postoje teze da je austrougarska vlast ustvari svjesno žrtvovala Franza Ferdinanda, a kako bi imala razloga proglasiti rat Srbiji (casus belli – razlog za rat, povod za rat), pobijediti je, pa tako povećati vlastitu moć na Balkanu.
Osim toga, nadvojvoda i nasljednik Franz Ferdinand baš i nije bio popularan ni kod cara ni kod carevih pristalica. Razlog nije bio samo brak sa Sophie. Naime, Ferdinand je bio zagovornik nekih prilično nepoželjnih ideja, kao što su povećana federalizacija i trijalizam.
Trijalizam je podrazumijevao da, pored Carevine Austrije i Kraljevine Ugarske (Mađarske), postoji i treća ravnopravna kruna, koja bi bila zajednička država Južnih Slavena, pod vodstvom Kraljevine Hrvatske (Bosna i Hercegovina, Slovenija, dijelovi Crne Gore…). U suštini, radilo bi se o stvaranju Velike Hrvatske. To nije odgovaralo ni Mađarima (koji bi izgubili vlast u velikom dijelu Hrvatske, a tako i položaj unutar Austro-Ugarske), ni protivnicima austrougarske vlasti na Balkanu, posebno onima u samostalnoj Srbiji. Austrijski dvor je također bio protiv takvog prestrojavanja, pošto bi to značilo nepotreban rizik te veliku nestabilnost u tom dijelu monarhije.
Ali, ako zbog toga žrtvovali Franza Ferdinanda, zašto bi tako riskirali rat s Rusima, Francuzima, Britancima?
Kako god, kada se Sarajevski atentat gleda sa aspekta sigurnosti, dobije se skup nevjerovatnih propusta. Prije svega, za svakog vođu uvijek postoji rizik od atentata, a pogotovo za nasljednika trona tada velike i moćne Austro-Ugarske.
Ranije je već jedan mađarski nacionalist pokušao izvršiti atentat na samoga cara, Franza Josepha, a carica je ubijena u Švicarskoj, od strane talijanskog anarhiste. Bogdan Žerajić, uzor Gavrila Principa i ostalih pripadnika Mlade Bosne, 1910. godine je pokušao izvršiti atentat na generala Marijana Varešanina, guvernera Bosne i Hercegovine.
Dakle, da postoji veliki rizik od atentata na Franza Ferdinanda u Sarajevu, to nije bila nikakva nepoznanica. Ali, zašto je onda na sarajevskim ulicama toga dana bilo samo 60-ak policajaca? Zašto nije bila angažirana vojska? Zašto nadvojvoda nije poveo vlastitu stražu, kao što je to inače radio na putovanjima?
Razlog: ljubav?
Dakle, zašto straža Franza Ferdinanda nije putovala s njim u Sarajevo? Odgovor je jednostavan: zato što je u Bosnu išao u vojnoj, a ne u državnoj funkciji. Dakle, on nije došao kao državnik, već kao generalni inspektor austrougarske vojske. U tom slučaju, pravila nalažu da ne vodi stražu. Ali, zašto onda nije posjetio Sarajevo u državničkoj funkciji, s obzirom na to da je i sam bio svjestan opasnosti?
Službeno, došao je na poziv Oskara Potioreka, guvernera Bosne i Hercegovine i glavnog inspektora bosanskohercegovačke vojske. Neslužbeno, pravi razlog bi mogao biti ljubavne prirode.
Naime, da je išao u svojstvu državnika, kao nadvojvoda (od) Austrije, on bi direktno predstavljao austrougarsku krunu. Ali, tada Sophie, kao neko čiji socijalni status nije bio dovoljno visok, ne bi mogla biti uz njega, iako mu je supruga.
Drugim riječima, da je došao kao državnik, moguće da do atentata ne bi ni došlo jer bi sigurnost morala biti povećana. Također, Sophie ne bi ni smjela biti u istom automobilu – sve da je i došlo do napada, bar ona ne bi stradala. Zato neki smatraju da su Sophie i Franz Ferdinand umrli – zbog ljubavi.
Ni u smrti na miru
Koliko su ta pravila o nejednakom statusu kod Habsburgovaca bila snažna, pokazuje i činjenica da je bilo zabranjeno salutiranje dok su se tijela Sophie i Franza prevozila do Austrije. Sahrana je bila zatvorenog tipa, pa ni mnogi tadašnji uglednici nisu mogli doći, iako su izrazili želju.
Njihovo troje djece nije smjelo biti prisutno na većini ceremonija povodom smrti roditelja. Umjesto u Carskoj grobnici u Beču, Sophie i Franz su sahranjeni u dvorcu Artstetten, Donja Austrija. Njen lijes je morao biti neugledniji, okićen sa manje cvijeća i postavljen nešto niže u odnosu na njegov.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da su njih dvoje tih dana trebali proslaviti četrnaestu godišnjicu braka. Ovaj aranžman u Bosni, u Sarajevu, bila je jedinstvena prilika da tu godišnjicu svečano i zajedno obilježe.
Umjesto smrtne kazne, Gavrilu robija
Na suđenju atentatorima, neki od njih su tvrdili kako su u atentatu sudjelovali zbog straha od odmazde Crne ruke (uglavnom oni koji su bili stariji od 20 godina, tj. kojima je prijetila smrtna kazna). Neki su priznali krivicu (kao Grabež), a Čabrinović se i javno pokajao.
S druge strane, Gavrilo Princip je tokom suđenja djelovao mirno, bez ikakvih znakova kajanja. On je i dalje čvrsto vjerovao u svoj cilj i poricao je bilo kakvu vezu između Sarajevskog atentata i struktura u Srbiji. Bilo mu je 19 godina, pa ga sud zakonski nije mogao kazniti smrću. Nedostajalo mu je 27 dana do dvadesetog rođendana.
Zanimljivo, postojala su dva različita datuma rođenja u njegovim dokumentima, a po onom iz matične knjige je već imao 20 godina. Ipak, nije se moglo sa sigurnošću dokazati koji od ta dva datuma je ispravan, pa je Gavrilo izbjegao smrtnu kaznu i umjesto nje dobio maksimalnih dvadeset godina robije.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.