Gavrilo Princip: heroj ili zločinac?
E sad, je li Gavrilo Princip heroj ili zločinac? Za neke nema sumnje da se radi o heroju, junaku, dok drugi smatraju kako je bio ništa drugo nego običan terorist. I danas se nerijetko njegovo ime koristi u političke svrhe na svim stranama. Međutim, ako koliko-toliko objektivno razmislimo o cijeloj toj situaciji, kako Gavrilo Princip može biti išta od toga?
Da je svjesno upucao dvoje ljudi, to je činjenica. Ti mu ljudi nisu direktno ugrožavali život, nego ih je ubio iz ideoloških razloga. Valjda nije potrebno posebno objašnjavati kako se tu radi o teškom zločinu, bez obzira na politički kontekst.
Međutim, tvrditi da je Gavrilo Princip bio neki veliki, okorjeli zlikovac, to zvuči kao pretjerana i neprecizna ocjena. Ne zaboravimo, radilo se o mladiću slabog zdravlja, koji je dolazio iz velikog siromaštva i silno se želio dokazati.
Gavrilo je svoju životnu svrhu pronašao u ideji jugoslavenstva, odnosno oslobađanju od okupatorskih sila i stvaranju zajedničke države svih Južnih Slavena. Tu ideju je zdušno prigrlio i u nju fanatično vjerovao.
Ali, s druge strane, po čemu je on heroj? Kao prvo, ubio je dvoje ljudi iz političkih razloga, u ovom slučaju, majku i oca troje maloljetne djece. Kao drugo, šta je to konkretno i značajno Gavrilo Princip promijenio svojim činom?
Rat je bio nezaustavljiv?
Većina stručnjaka se slaže da bi u svakom slučaju došlo do svjetskog rata i do raspada Austro-Ugarske. Sarajevski atentat je bio samo povod, a ne uzrok rata. Postoje ozbiljni argumenti da je iza svega stajalo Njemačko Carstvo, koje je željelo nadjačati Ujedinjeno Kraljevstvo, te postati najveća imperijalna sila na svijetu. Naravno, isto su željele i sve druge zemlje, na ovaj ili na onaj način.
U ovom slučaju, smatra se da je Njemačka pravila pritisak na Austro-Ugarsku da Srbiji proglasi rat i tako indirektno uvede Ruse, a zatim Francuze i Britance u “igru”. Tako odgovornost za rat ne bi snosila Njemačka. Ipak, nerazumno je krivicu prebacivati isključivo na jednu zemlju – kada je u pitanju svjetski rat, tu nema nevinih pozicija.
Dakle, Sarajevski atentat uključuje previše silnica sa svih strana, a da bi se odgovornost, pa tako i “zasluge”, pripisivale Gavrilu Principu i njegovim kolegama. Po svemu sudeći, jedino što je Gavrilo istinski promijenio, to je da je sebi i drugima donio veliku nesreću.
Gavrilova patnja
Ostatak svog kratkog života, Gavrilo Princip je proveo u teškoj patnji. Kaznu je izdržavao u izoliranoj ćeliji u tvrđavi Theresienstadt (Terezin), na sjeveru Češke. Gladan, usamljen, bez svjetla i grijanja, Gavrilo se pokušao objesiti 1916. godine, ali nije uspio. Tuberkuloza mu je toliko oštetila kosti, da je u više navrata morao moliti zatvorske liječnike da mu amputiraju ruku. To su na kraju i uradili.
Dakle, napatio se on, napatili se ostali, stradali mnogi nevini ljudi uslijed širenja međunacionalne mržnje i odmazde za smrt Franza Ferdinanda, a veliki igrači su dobili razlog za provođenje vlastitih planova. Heroj?
Gavrilo je umro u zatvoru 28.04.1918., tri godine i deset mjeseci nakon Sarajevskog atentata. Bile su mu 23. U trenutku smrti, imao je oko 40 kilograma. Zatvorski stražari su ga pokopali u neoznačenom grobu. Posmrtni ostaci su kasnije preneseni u Sarajevo.
Gavrilo Princip je s ostalim atentatorima sahranjen u sarajevskom naselju Koševo, na pravoslavnom groblju Sveti arhanđeli Georgije i Gavrilo. Na tom mjestu je 1939. godine podignuta i kamena kapela njima u čast, poznata kao Vidovdanska kapela, Kapela Vidovdanskih heroja ili Kapela Mlade Bosne.
Sarajevski atentat: tada i danas
Interesantno, neki od tadašnjih nacionalista sa ovih područja su proklinjali Austriju i germanske narode općenito, a priželjkivali stvaranje jugoslavenske države. Danas uglavnom ili proklinju ili ignoriraju ideju jugoslavenstva i svi se masovno iseljavaju u Njemačku, Austriju i druge “germanske” zemlje – bez obzira na uvjerenja.
Za kraj, pitanje svih pitanja: postoji li neka suštinska razlika između tadašnje i današnje situacije na istom prostoru? Zar velike sile i dalje preko manjih zemalja ne provode vlastite planove, stvarajući neprirodne razdore te iskorištavajući njihove nezdrave težnje da i same postanu “velike”?
Ne zloupotrebljavaju li te male zemlje, opet, u tu svrhu, vlastiti narod i zar ne žrtvuju nadobudnu omladinu željnu dokazivanja? Zar, na kraju, ne gube svi, osim nekolicine bogatih i udobno zaklonjenih pojedinaca?
Jedno je sigurno: iz nasilja se može roditi samo još više nasilja. Volite se.