Gregory Smith, “šumski čovjek”
Gregory Smith postaje pravi divljak. Hrani se bubama, glistama, crvima, gušterima, zmijama… Obrok su mu često bili i najveći šišmiši na svijetu, leteće lisice, koje je naučio obarati kamenom. Interesantno, upravo će u šumi postati vegeterijanac.
Međutim, iako puna života, a tako i puna hrane, šuma nije mogla izliječiti Gregoryjeve traume i ovisnosti. Morao je naći način da dođe do duhana, alkohola i droge, a kako bi pokušao ublažiti patnju – stalni nemir i sram iz djetinjstva su bili presnažni.
Šumski biznis: zmije, marihuana i… zeleno pivo
Uskoro je počeo odlaziti do obližnjih naselja i farmi, gdje bi nudio zmijske kože za piće i malo duhana. Dokopao se i nekoliko sjemenki marihuane, koje je posadio na jednom proplanku u šumi.
Topla i vlažna subtropska klima je itekako odgovarala biljkama, pa je Gregory uskoro počeo prodavati marihuanu. Išao je čak i do dalekog Sydneya da proda svoj proizvod.
Na kraju je kupio i veliku plastičnu kantu, šlauf te starter za proizvodnju piva. Finalni proizvod je bio grozan: neko pivo zelene boje i odvratnog okusa, ali je sadržavalo puno alkohola. Nešto je uspijevao prodati lokalcima, ali bi većinu sam popio.
Gregory Smith razgovara s gremlinima
Loveći šumska stvorenja, a uglavnom bez ikakvog kontakta s ljudima, Gregory Smith je postao sentimentalan. Životinje je počeo doživljavati kao jedine prijatelje. Iako mu je to bio glavni izvor hrane, svaki uspješan lov u njemu je ostavljao osjećaj tuge i praznine.
Odlučio je postati vegeterijanac, pa je do hrane dolazio još teže. Dane je provodio meditirajući, uzimajući “čarobne gljive”, pušeći marihuanu i opijajući se domaćim otrovom kojeg je nazivao pivom.
Zbog kombinacije pothranjenosti i opijata, Gregory je počeo rapidno propadati. Nije više mogao hodati bez oslanjanja na štap.
Upao je u psihozu, počeo halucinirati. Tako je često “razgovarao” s vanzemaljcima i gremlinima. Priviđali su mu se i njegovi preci, koji su mu govorili: “Ne možeš više živjeti ovako. Zdravlje ti je narušeno, zabrinuti smo za tebe.”
Jedva izvukao živu glavu
Gregory Smith, koji se inače godinama predstavljao kao Will Power (engl. willpower – “snaga volje”), u šumi je proveo deset godina.
Tamo je stigao 1990. godine. Zadnjeg perioda se slabo sjećao. Samo zna da je na kraju završio u bolnici, u najbližem većem gradu po imenu Tweed Heads. Nema pojma kako je tamo dospio. Težio je 41 kilogram.
U bolnici se liječio nekoliko mjeseci. Bio veoma slab, psihički i fizički. Pred sobom imao samo dvije opcije: ili nastaviti dotadašnjim putem ili napraviti neki radikalni zaokret.
Prva opcija, opijanje i drogiranje u šumi, značila je skoru i sigurnu smrt. Druga opcija je bila čak i strašnija: radilo se o potpuno novom, nepoznatom putu, na kojem nije mogao znati šta ga čeka.
Gregory Smith: “Ne želim se više boriti”
Izgubljen u vlastitim mislima, Gregory Smith je jednoga dana sjedio na klupi u bolničkom parku. Odjednom mu je sinulo: “Problemi su u meni, a ne izvan mene.”
Shvatio je kako se cijeli život bori protiv drugih ljudi, a ustvari se borio protiv samoga sebe. Skliznuo je s klupe na koljena i prošaputao: “Ne želim se više boriti…” Tada je donio vrlo čvrstu odluku: “Učinit ću sve, samo da više ne budem osoba koja sam sada.”
Zna da nije glup
Međutim, nije bilo dovoljno samo donijeti odluku. Put ka boljem životu je bio spor i težak. Gregory se prvo morao otrijezniti. Jedino tako može postati funkcionalan i biti u stanju učiti.
Upravo mu je učenje bilo jedan od najvažnijih ciljeva. Iako je školu napustio s 14 godina, a stručnjaci ocijenili da ima graničnu inteligenciju, on nikada nije potpuno povjerovao u to.
Uvjerili su ga da je sociopat, ali je duboko u sebi znao da nije glup. Sada je želio u što većoj mjeri nadoknaditi propušteno, odnosno, htio je završiti školovanje.
Nije bilo lako
Preselio se u Southport, gdje je upisao TAFE, edukacijski program preko kojeg su i odrasle osobe mogle završiti školovanje. To je bilo 2003., kada je Gregory imao 48 godina.
Kada bi ga u to vrijeme neko od predavača ili kolega upitao u kojem dijelu grada stanuje, on bi odgovorio: “Tamo, odmah do plaže.”
I ne bi puno slagao. Ali nije ljudima želio objašnjavati kako je on i dalje beskućnik, koji danju pohađa školu, a noću spava pod otvorenim nebom, na samoj plaži. Kasnije je skupio nešto para i kupio stari kombi, u kojem je i živio neko vrijeme. Usput je položio vozački ispit.
U početku mu ni u školi nije išlo glatko. Pamela Lyon, jedna od njegovih nastavnica, pamti kako se jedne prilike, nakon predavanja, Gregory rasplakao od frustracije. Kroz suze je ponavljao: “Mogu li ja ovo? Jesam li u stanju ovo zaista iznijeti?”
Ipak, Gregory Smith je pokazao izuzetnu disciplinu: unatoč svim problemima i strahovima, nije se predavao. Uporno je dolazio na nastavu i nastavljao s učenjem. Kako je prva godina odmicala, polako se otvarao prema drugim ljudima, počeo je sklapati prijateljstva.
Gregory Smith upisuje fakultet
Upornost se na kraju isplatila. Gregory Smith je postigao odlične rezultate, pa je mogao upisati i fakultet. To nije malo postignuće za nekoga ko je većinu života proveo kao ovisnik, beskućnik, kriminalac, pustinjak…
Posebnu pažnju mu je privlačila sociologija. Naime, objasnili su mu da je to nauka koja se bavi društvom. Oduvijek ga je zanimalo zašto je on toliko mrzio društvo i zbog čega se nikako nije mogao uklopiti.
Uspio i doktorirati
Gregory Smith je završio fakultet 2007., a doktorirao 2015., kada je imao 60 godina. Na nastavak studija, odnosno na doktorat, nagovorio ga je njegov mentor i prijatelj, Richard Hill. Tema disertacije mu je itekako bila bliska: u njoj se bavio traumama i izgubljenim osjećajem pripadnosti kod djece zlostavljane u sirotištima.
Ova tema je u Australiji prilično važna. Naime, njihov senat je 2004. objavio izvještaj u kojem se navodi, pored ostalog, da je preko 500 000 djece u prethodnom periodu završilo u sirotištima. Većina ih je tamo bila zlostavljana.
Gregory Smith, jedna od žrtava sistema
Ti sada odrasli ljudi su nazvani “Zaboravljeni Australci” (orig. Forgotten Australians) ili “Zaboravljena djeca”. U tu kategoriju spadaju Gregory Smith i njegove sestre. Zbog cjeloživotnih trauma uslijed zanemarivanja i zlostavljanja u djetinjstvu, tamošnje vlasti su 2009. godine ovu skupinu proglasile osobama sa posebnim potrebama.
Gregory kaže da je bavljenje ovom problematikom na njega imalo terapeutski učinak. Naime, najgore je kada osoba misli da kroz patnju jedino ona prolazi. Taj osjećaj izoliranosti je zastrašujući. Ali, sada je shvatio da postoje još mnogi drugi ljudi koji su to isto doživjeli, koji ga mogu u potpunosti razumjeti, kao i on njih. Ta je spoznaja je imala oslobađajući efekt.
Gregory spašava Wendy
Gregoryjeva sestra Wendy je još davno odlučila da više ne želi imati nikakve veze s bratom. To je lako razumjeti – on je većinu života bio zaista problematičan.
Ipak, nazvala ga je na božićno jutro 2004. godine. Čula je da je već godinama trijezan, da se promijenio, pa je željela obnoviti odnos. Gregory je to rado prihvatio.
Međutim, sama Wendy nije bila dobro. Iako je 6 godina mlađa od brata, imala je jednako traumatično djetinjstvo. I ona se na kraju prepustila alkoholu. Bila je duboko deprimirana i puna neobjašnjivog bijesa. Samo je željela umrijeti. Opijala se da ne bi više bila sama sa sobom, sa svojim mislima. Jedino je tako mogla zaspati.
Gregory Smith jednog dana prima poziv od svog nećaka Scotta: “Možeš li pomoći? Mama je pijana i izvan sebe od ljutnje!” Gregory je ubrzo stigao. Sjeo je u fotelju i pustio Wendy da priča. U napadu bijesa je počela i razbijati stvari po kući, a Gregory, koji je jako dobro razumio u kojem se ona stanju trenutno nalazi, samo je nastavio mirno sjediti.
Možda je na kraju uspio razoružati Wendy upravo tom smirenošću i strpljenjem. Nije to više bio isti Gregory. On se zaista promijenio. Sada je bio blag, pun razumijevanja i beskrajno strpljiv. Na kraju je uspio nagovoriti Wendy da i ona ode na liječenje. Na taj način joj je pružio nadu i spasio život.
Zaključak: poučna i inspirativna životna priča
Životna priča Gregoryja P. Smitha ne samo da je zanimljiva, puna zaokreta, nego je poučna i inspirativna.
Prije svega, ona nas podsjeća na to koliko odnos roditelja prema djeci duboko i snažno utječe na njihov daljnji razvoj. Mi i u odrasloj dobi možemo nastaviti nositi povrijeđeno dijete u sebi.
Iz tog razloga nas možda ova priča potakne da ne osuđujemo olako društveno neprilagođene pojedince – beskućnike, alkoholičare, narkomane, i tako dalje – pa čak ni nasilnike. U korijenu svega toga najčešće su razne traume iz djetinjstva i mladosti.
Kako god, Gregory Smith je vlastitim primjerom pokazao da nikada nije kasno za promjenu: ne zato što je on neki veliki mudrac, već zato što je, unatoč svemu, u zadnji tren donio pravu odluku i imao hrabrosti da tu odluku sprovede u djelo.
Tu treba imati u vidu da govorimo o čovjeku koji je većinu života proveo u lutanju, krađi, opijanju, uzmimanju teških droga, a na kraju je od civilizacije pobjegao u šumu. Društvo je od ranog djetinjstva doživljavao kao prijetnju, ali i sebe kao opasnost za to isto društvo.
Na kraju se ipak trgnuo: srednju školu je završio u svojim pedesetim, pa fakultet, da bi potom i doktorirao. Sada predaje sociologiju na matičnom univerzitetu Southern Cross. Godine 2018. je objavio autobiografsku knjigu “Izlazak iz šume” (Out of the Forest, izd. Penguin Random House), koja je postala bestseler.
Još je kao doktorand odlučio da više nikada neće biti beskućnik. Kupio je zemljište od oko 100 000 metara kvadratnih. Na tom imanju živi sa suprugom Lizzie jednim mirnim i prirodnim načinom života.
Naknadno je zatražio da mu se izda ona službena dijagnoza sociopate, koju sada drži okačenu na zidu, pored diplome.
Povratak na prethodnu stranicu
