Gregory Smith danas ima 66 godina. Predaje sociologiju na fakultetu. Piše knjige, nastupa u medijima. Član je raznih udruženja za pomoć ugroženim društvenim skupinama i pojedincima.
Međutim, dvadesetak godina unazad, živio je u šumi, daleko od civilizacije, hranio se gušterima i šišmišima.
Još godinama ranije, bio je ovisnik, nasilnik i kriminalac. Prije toga, zlostavljali su ga u sirotištu. Majka ga je napustila. Otac divljački tukao…
Nevjerovatna, ali istinita i inspirativna životna priča.
Gregory Smith: loša situacija u roditeljskoj kući
Gregory Smith, punim imenom Gregory Peel Smith, rođen je 1955. godine u Tamworthu, gradu na istočnoj obali Australije, smještenom otprilike na pola puta između Syndeyja i Brisbanea. Tamo je živio s roditeljima i još pet sestara.
Majka je bila sklona vanbračnim avanturama. Otac, nasilni alkoholičar. Situacija u kući je bila daleko od idealne. Pun bijesa, otac je često tukao majku. Kada bi nju pretukao, okomio bi se na djecu. Gregory je pokušavao zaštititi sestre, pa je redovno bio očeva žrtva.
Jednom prilikom ga je tako snažno tresnuo o zid, da je maleni Gregory ostao gluh na jedno uho. Ali, tu njegovim problemima neće biti kraj…
Posjeta teti Muriel
Jednoga dana, Gregory Smith se vratio iz škole, a majka mu je rekla da će sutra ići posjetiti njenu tetku Muriel. Djeca su se radovala tom izletu. Sutradan su se spremili, sjeli u auto i krenuli na put.
Kada su stigli, Gregory je pomislio: “Vau, koliku kuću teta Muriel ima!” Malo ga je zbunilo što je u toj kući bilo puno druge djece, ali i – časnih sestara.
Postalo je očito da to nije kuća tete Muriel. To je bilo Sirotište Svetog Patrika u Armidalu, gradu stotinjak kilometara udaljenom od Tamwortha.
Napušten, zbunjen, razočaran…
Od oca ga to nije čudilo, ali mu je trebalo nekoliko dana da shvati kako ga je majka napustila. Ne samo da ga je napustila, nego mu je pritom i slagala, prevarila ga. Čini se da mu je ovo drugo čak i teže palo od samog napuštanja. Bilo mu je samo deset godina. Sestre su bile još mlađe.
Jedne prilike, roditelji su ih uzeli nazad, da bi ih uskoro opet vratili u sirotište. Gregory je nakon toga zauvijek izgubio povjerenje u majku, ali i u ljude općenito.
Težak period u sirotištu
Gregory Smith je u sirotištu bio izložen raznim oblicima zlostavljanja, uključujući ono seksualno. Pored ostalih, zlostavljale su ga starije djevojke od 15-16 godina. One su bile zadužene za kupanje mlađih dječaka.
Inače, sva djeca u sirotištu su morala naporno raditi. Wendy Smith, Gregoryjeva sestra, danas kaže kako bi svaku noć zaspala u suzama. Još uvijek se sjećala kako je morala svakodnevno satima stajati i guliti krompire. Imala je tada četiri godine.
Kazne za neposlušnu djecu su bile vrlo okrutne. Časne sestre su Gregoryja često zaključavale u mali ormar ispod stepeništa, gdje je morao provoditi i po 8 sati dnevno – bez hrane, vode i kontakta s drugim osobama.
On kaže da bi u tim prilikama, sklupčan u mračnom ormariću, bježao u svijet mašte: zamišljao je mjesto okruženo šumom, koje je bilo zaštićeno i nekim energetskim štitom. Tu je mogao biti sretan i na sigurnom.
Gregory Smith je – niskointeligentni sociopat?
Kada je napunio 14 godina, Gregory Smith je napustio školu. Bio je ljut na čitav svijet. Njegova sestra Wendy kaže da je stalno bio tako bijesan, da se s njim više nije moglo ni razgovarati. Često se tukao, a ni krađa mu nije bila strana.
Ponovo je završio u sistemu. Iduće četiri i po godine je proveo u kazneno-popravnom domu, odnosno, u maloljetničkom zatvoru.
Tamo je morao razgovarati s psiholozima i psihijatrima. Dali su mu niz testova. Kvocijent inteligencije (IQ) mu je procijenjen na 81. Usporedbe radi, prosječna osoba ima IQ oko 100, a ispod 70 spada u mentalnu retardaciju.
Osim niske inteligencije, stručnjaci su zaključili i da je Gregory Smith sociopat. On nije znao ni šta to znači, pa se raspitivao kod ljudi. Rekli su mu da je sociopat nasilnik koji prezire i krši društvene norme. “Pa, u pravu su, taj sam,” pomislio je Gregory.
Tek će se mnogo godina kasnije ispostaviti da je Gregory Smith ustvari vrlo inteligentan i da nije sociopat, već je patio od depresivnog poremećaja i PTSP-a.
Iz sistema izlazi još gori
Po izlasku iz doma, okrenuo se kriminalu, alkoholu i drogama. Bio je opak. Ako bi mu se samo učinilo da ga je na ulici neko krivo pogledao, nasrnuo bi na tu osobu. Zbog toga što je tako lako “skakao” na druge ljude, poznanici su ga prozvali Spider-Man (“Čovjek-pauk”).
Njegova sestra Wendy kaže da bi ponekad znao prenoćiti kod nje, a ujutro bi shvatila da je opljačkao. I tako svaki put. Koja god stvar iz kuće da bi mu se svidjela, samo bi ponio sa sobom i nestao.
Uskoro je oženio djevojku po imenu Julie. Taj brak se svodio na alkoholizam i nasilje. Julie je ubrzo pobjegla. Gregory Smith danas kaže kako mu je ona više bila zatvorenica, nego supruga.
Kasnije se ponovo oženio, ali se te epizode u svom životu apsolutno ne sjeća. Iz jednog od ta dva braka ima i kćer Katie.
Uglavnom, sa 25 godina je shvatio da je alkoholičar i da se pretvara u svog oca, kojeg je prezirao od ranog djetinjstva.
Pokušaj normalnog života
U jednom periodu, Gregory Smith se pokušao uklopiti u društvo i postati uzoran građanin. U rodnom Tamworthu je pokrenuo biznis za čišćenje tepiha. Dobro mu je išlo, čak je imao nekoliko zaposlenika. Naravno, sve je bilo “na crno” jer firma nije bila prijavljena.
Kako god, to je bio dobar period za Gregoryja. Tako se bar činilo. Unajmio je kuću u jednom siromašnijem dijelu grada, gdje je bilo puno beskućnika. Živio je kao hipi: vrata njegovog stana su bila svima otvorena. Preko dana bi Gregory radio, a noću bi se svi zajedno u kući opijali i drogirali.
Gregoryjeva kuća je uvijek bila puna ljudi. Politika otvorenih vrata – besplatna hrana, piće i droga – privlačila je mnoge lokalne beskućnike. Jednog dana se vratio s posla i zatekao veliki nered. Zaprijetio je prisutnima: “Ako još jednom vidim ovakvo stanje, sve ću zapaliti!”
Očekivano, sutradan je situacija bila ista. Par dana kasnije, nakon što je po treći put zatekao nered, Gregory Smith je prvo sve goste istjerao vani. Iz svog kamioneta je uzeo kantu benzina, polio po zidovima i namještaju te – zapalio. Kuća je brzo planula.
Odrekla ga se i sestra
Zatvorili su ga u bolnicu. Na prozoru su bile rešetke, a pred vratima dva naoružana čuvara. Svaki dan je dolazio psihijatar i ispitivao ga. Na kraju je zaključeno: s obzirom na sve, Gregory Smith nije bio pri zdravoj pameti i ne može biti pravno odgovoran za svoje postupke.
Idućih nekoliko godina je proveo kao beskućnik, lutajući od mjesta do mjesta.
Jedne prilike, njegova sestra Wendy se s mužem vozila autocestom. Kroz prozor automobila je ugledala brata kako stopira. Rekla je mužu da se ne zaustavlja, već da samo nastavi voziti. “Ali, to ti je brat!” -Neka je. Nastavi voziti, on nam ne treba u životu. Može nam donijeti samo probleme.
Bijeg od civilizacije
Lunjajući između gradova u potrazi za hranom i smještajem, Gregory Smith se našao na nekoj prašnjavoj cesti, jugozapadno od mjesta po imenu Mullumbimby. Bez posebnog razloga, uputio se tim makadamom. Put je završavao u ogromnoj kišnoj šumi (Nacionalni park Goonengerry). Tu je odlučio prenoćiti.
Šuma je zaista bila “kišna”: cijelu noć je lilo k’o iz kabla. Gregory je ujutro bio potpuno mokar i – prekriven pijavicama.
Iako negostoljubiva, prašuma mu je pružila osjećaj sigurnosti i mira. Bila mu je utočište i zaštita od ljudi. Isto kao i ona koju je zamišljao dok je bio zaključan u malom i mračnom ormaru podno stepeništa u sirotištu.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.
