Bio
Mark Manson je rođen 1984. godine u Austinu (Texas, SAD). Kasnije se preselio u Boston, Massachusetts, gdje je završio ekonomiju (smjer: financije). Manson je autor, bloger i poduzetnik. Napisao je tri knjige o samopomoći, a na blogu (markmanson.net) obrađuje teme koje se tiču kulture, ljubavnih veza i odnosa, životnih izbora te psihologije. Kao što i sam ističe, neki ga smatraju idiotom, dok drugi tvrde kako im je svojim idejama spasio život.
O knjizi
Druga po redu Mansonova knjiga, u originalu The Subtle Art of Not Giving a F*ck: A Counterintuitive Approach to Living a Good Life, objavljena je 2016. godine u izdavačkoj kući HarperOne. Knjiga je postigla ogroman uspjeh: do početka ove godine (2019.) je prodana u preko tri miliona primjeraka, a zauzela je vrlo visoke pozicije na mnogim relevantnim listama najprodavanijih knjiga. Na listi New York Timesa je jedno vrijeme bila i prva.
Ova knjiga je u Hrvatskoj prevedena kao “Profinjeno umijeće stava j**e mi se”, a u Srbiji “E, zabole me – Suptilna umetnost življenja”. Iz praktičnih razloga, a kako bi smo zadržali autorovu/izdavačevu namjeru o provokativnom tonu knjige, naslov ćemo prevoditi samo kao J**e mi se! Ovdje donosimo sažetak svakog poglavlja.
Uvod
Manson smatra kako nam pozitivno razmišljanje, samo po sebi, ne može poboljšati život. Naprotiv, on kaže da trebamo pobjeći od te bezumne pozitivnosti, koja dominira popularnom psihologijom. Zbog toga drugi dio punog naslova knjige i glasi: “Kontraintuitivni pristup za življenje dobrog života”. Prema Mansonu, stalno nastojanje da budemo sretni je potpuno pogrešno. Život je ponekad veoma težak i od tog ne možemo pobjeći. Iz tog razloga, autor se fokusira na to kako možemo iskoristiti životne nedaće, poput boli, neuspjeha, patnje, čak i smrti. Za Mansona, živjeti dobar život znači naučiti brinuti samo o stvarima koje su nam zaista bitne. Ako to naučimo, puno lakše ćemo podnositi patnju i neuspjehe.
1. Ne trudi se
Naslov prvog poglavlja ove knjige, Don’t Try, tj. Ne trudi se, ujedno su riječi ispisane na nadgrobnom spomeniku Charlesa Bukowskog, slavnog pisca. Pored ostalog, Bukowski je bio depresivac, alkoholičar, ženskaroš, narkoman i kockar. Kao razvrstavač pisama u pošti, slabo je zarađivao za život. Kada su ga napokon priznali kao pisca, već je imao preko pedeset godina…
Manson upravo biografiju Bukowskog uzima kao suprotan primjer od onoga što nam nameće moderna kultura. Naime, Bukowski je bio i ostao ono što bi većina ljudi mogla nazvati gubitnikom i propalicom. Kako god, nije se proslavio zato što je promijenio način života, niti ga je promijenio nakon što se proslavio. Bukowski je živio kako je živio, toga je bio svjestan i prema sebi brutalno iskren; o tome je i pisao, a to isto je savjetovao i mlađim, neostvarenim piscima – nemojte se truditi biti nešto što niste.
Pritisak društva i nerealna očekivanja
Manson kaže kako nam današnje društvo nameće upravo suprotno od toga: stalno se trudimo biti nešto što nismo i imati nešto što nemamo. Prema Mansonu, to je potpuno pogrešno i štetno. On smatra kako je upravo zbog tih težnji i nerealnih očekivanja tako povećan broj oboljelih od anksioznih poremećaja i depresije. Bilo kakvo bježanje od negativnih iskustava jeste negativno iskustvo. Ako prihvatimo sve ono negativno, kao sastavni dio života, to onda postaje pozitivno iskustvo.
Reći “j**e mi se!” znači gledati u oči najstrašnijim, najtežim životnim izazovima i ipak nešto poduzeti. Život je kratak i prekratak. Zbog toga je važno znati odrediti vlastite prioritete, a to je nešto što se vježba cijelog života.
2. Sreća je problem
Drugo poglavlje Manson započinje pričom o mladom princu, kojeg je otac želio zaštititi od nepravdi vanjskog svijeta, pa ga je odgajao striktno unutar zidova palače, gdje je dječak bio okružen obiljem i bogatstvom. Kada je dječak postao mladić, potajno je napustio palaču, u želji da upozna svijet i izvan zidina. Vidjevši kako žive obični, siromašni ljudi, koliko je tu problema i patnje, princ je bio šokiran.
Riječ je o Buddhi, a jedan od osnovnih stubova njegovog učenja je da su bol i gubitak, odnosno patnja, sastavni dio ljudskog postojanja i da im se ne treba opirati. Bez patnje, nema ni sreće.
Manson naglašava da mi sami biramo svoju sreću. Stalno pravimo grešku da će sreća doći “jednoga dana”, a ta se greška jedino može ispraviti ako izaberemo biti sretni u sadašnjem trenutku. Sreću trebamo izabrati od ovoga trenutka pa nadalje, bez obzira na to šta će nam život kasnije donijeti. Sreća se otkriva kroz proces stalnog rješavanja problema sa kojima se susrećemo.
3. Nisi poseban/posebna
Manson kaže da od 1960-ih naovamo, društva intenzivno rade na jačanju samopouzdanja populacije. Naime, ako su ljudi samopouzdani, ako nisu utučeni, bit će produktivniji radnici i pravit će manje problema. Zbog toga nas mnoge škole, vjerske zajednice i druge organizacije u društvu zasipaju ohrabrujućim porukama da svi možemo postati velikani te da smo svi (potencijalno) izvanredni.
Manson smatra kako je najveća mana toga što neki ljudi takve poruke shvate doslovno i vlastitu “posebnost” uzimaju zdravo za gotovo. Kod takvih ljudi, visoko mišljenje o sebi i hvalisanje nemaju uporište u stvarnosti, pa to može rezultirati autodestrukcijom i narcizmom. Također, osobe koje ozbiljno shvate takve poruke mogu stalno izigravati žrtve, odnosno biti veoma sebične.
Težnja za izuzetnošću je pogrešna
TV i društveni mediji ovaj problem pogoršavaju jer nam stalno nameću primjere nekih izuzetnih ljudi i njihovih postignuća, pa nas tako tjeraju da se s njima uspoređujemo. Zbog toga, prosječnost vidimo kao neki neuspjeh. Manson ističe da je težnja za izuzetnošću potpuno pogrešna: niti svako od nas može biti izuzetan, a čak i kad bi svi ljudi bili izuzetni, onda bi to opet postao prosjek i nešto uobičajeno, normalno.
Stalna borba da budemo specijalni i izuzetni je veoma loša za mentalno zdravlje. Rješenje: uvidjeti i priznati sebi ko smo i šta zaista možemo postići. Ako to znači da smo obični i prosječni, to je sasvim u redu. Trebamo prihvatiti da ne mora sve što radimo biti nešto posebno. Ponovo naučimo cijeniti male, jednostavne radosti koje nam život nosi.
4. Vrijednost patnje
Kao što je već rečeno, postoje dobri i loši problemi. Općenito, problemi su nužni za kultiviranje sreće, ali naravno da nisu svi problemi dobri ni korisni. U skladu sa našim dobrim i lošim vrijednostima, suočavamo se sa dobrim i lošim problemima.
Kako bi ovo ilustrirao, Manson navodi dva primjera: slučaj Davea Mustainea i slučaj Petea Besta. Dave Mustaine, nekadašnji gitarist Metallice, iz benda je izbačen tik prije nego što su se proslavili. Tada se Mustaine zarekao da će početi od nule i osnovati vlastiti bend koji će biti uspješniji od Metallice. Taj novi bend je bio Megadeth, koji je prodao preko 25 miliona albuma. Međutim, Metallica je već prodala preko 150 miliona albuma – dakle, više nego Megadeth. Iako se Mustaine proslavio i obogatio, što bi većina ljudi doživjela kao ostvarenje snova, on je sebe doživljavao kao neuspješnog, kao luzera.
Drugi primjer, Pete Best, je bio bubnjar Beatlesa. Poput Mustaina, izbačen je iz benda prije nego što su postali svjetska atrakcija. Međutim, za razliku od Mustaina, Best je smatrao kako mu je izbacivanje iz benda jedna od najboljih stvari koja mu se mogla dogoditi, pošto je nakon toga upoznao svoju suprugu i s njom dobio djecu.
Loše i dobre vrijednosti
Zašto su Mustainove vrijednosti loše? Zbog toga što su bile apstraktne i suviše udaljene, društveno destruktivne i on nad njima nije mogao imati nikakvu kontrolu – jednostavno nije bilo načina na koji je mogao sa sigurnošću znati koji će bend na kraju biti popularniji.
S druge strane, Bestove vrijednosti su dobre, zato što su realne, konstruktivne, konkretne su i dostižne, moguće ih je kontrolirati. Dobre vrijednosti uključuju iskrenost, kreativnost i ljudskost, dok se loše vrijednosti vrte oko novca i rivalstva. Dobre vrijednosti vode suočavanju sa dobrim problemima. Na primjer, ako cijenimo iskrenost, to ponekad može biti bolno i dovesti do sukoba, ali kada riješimo te probleme, to će voditi do rasta, zacjeljivanja i gradnje povjerenja. S druge strane, laži će dugoročno imati suprotan efekt. Loše probleme možemo izbjeći definirajući vlastite vrijednosti i određujući koje su dobre vrijednosti.
Ispuni svoj život dobrim problemima, a oni se temelje na dobrim vrijednostima.
5. Uvijek ti biraš
Htjeli mi to ili ne, mi uvijek igramo aktivnu ulogu u onome što se događa oko nas i u nama. Manson spominje slučaj Williama Jamesa, koji je imao ozbiljnih zdravstvenih problema i od djetinjstva je patio od nekoliko ozbiljnih poremećaja (problemi s vidom, sluhom, leđima, probavom, kožom…). On nije bio kriv za većinu tih problema, ali je svejedno od njih patio. Jedno vrijeme je razmišljao o tome da se ubije. Ipak, prvo je odlučio napraviti eksperiment. Eksperiment se sastojao u tome da preuzme odgovornost za sve ono što ga zadesi, bio on zaista odgovoran za to ili ne. Danas se William James smatra ocem psihologije u Americi.
Svi imamo probleme, manje ili veće. To ne možemo kontrolirati. Međutim, ono što nad čim možemo imati kontrolu je naša interpretacija tih problema. Kada se ne postavljamo u ulogu žrtve, kada smo mi glavni lik u svim našim iskustvima, to nam daje snagu i pomaže nam da bolje sagledamo te teškoće. Ponekad je to teško, posebno kod tragedija i nesreća, ali u svakom slučaju, trebamo preuzeti odgovornost za sve ono što nam se dešava.
6. Griješiš u svemu (kao i ja)
Kada griješimo, to nam otvara mogućnost za promjenu i za rast. Manson kaže da učenje na greškama nije razlikovanje ispravnog od pogrešnog, već razlikovanje manje pogrešnog od više pogrešnog. Učenje je beskonačan proces i nikada ne možemo biti 100% u pravu. Samim time, ne postoje 100% ispravni odgovori niti 100% ispravni životni putevi. Takvo uvjerenje je iluzija, koja nam ne dopušta da istražujemo nove puteve te da napredujemo. Ako smatramo da se nikome nikada nećemo svidjeti, onda sami sebe blokiramo u potrazi za partnerom koji će nas voljeti onakve kakvi smo. Ako smo sigurni da će neka nova iskustva biti bolna i neugodna, propuštamo šansu da pokušamo i vidimo da li bi se ona isplatila. Naši umovi i naše emocije su nesavršeni. Ponekad sabotiraju sami sebe. Zbog toga trebamo stalno preispitivati naša uvjerenja, kako ne bismo postali destruktivni u vlastitom fanatizmu.
Greške i nesigurnost nas tjeraju da se preispitujemo, istražujemo i da napredujemo prema manje pogrešnom. Naša iskustva nas mijenjaju iz dana u dan. Ne smijemo se bojati pustiti starog sebe kako bismo razvili novog, boljeg sebe. Trebamo odbaciti ego i strahove. Ne smijemo se bojati grešaka, jer svakako stalno griješimo – samo je pitanje da li griješimo više ili manje.
7. Neuspjeh je put prema naprijed
Trebamo sami sebi postati izvor inspiracije i motivacije. Ako smo sami sebi uzor, onda nas čak i neuspjeh gura naprijed. Manson navodi vlastiti primjer: kada je završio koledž 2007. godine, stanje na burzi rada je bilo veoma loše. Međutim, njega to nije obeshrabrilo, već je otvorio vlastiti online biznis. U očima mnogih je bio percipiran kao neuspješan, ali on se nije želio odreći svojih snova i prihvatiti bilo kakav posao. Smatra da ni to, što se nekoliko godina borio s besparicom, također nije neuspjeh, nego ga je to dodatno osnažilo.
Kao što je već spomenuto, ne postoji sreća bez problema. Tako je i sa napredovanjem – nema pravog uspjeha bez mnogo neuspjeha. I mala djeca nauče hodati tako što stalno padaju, a ne tako što odustanu kada padnu. Dakle, izbjegavanje neuspjeha nije urođeno. Moramo naučiti da neuspjeh možemo izbjeći jedino ako ne odustajemo, ako stalno pokušavamo. To je jedini način da se razvijamo i da napredujemo.
Prihvatiti neuspjeh nije jednostavno. Strah od neuspjeha je zapravo strah od patnje, bola i nelagode. Manson savjetuje da ne budemo pasivni kada se suočavamo sa problemom. Trebamo djelovati, učiniti nešto po tom pitanju. Uvijek će doći svjetlo na kraju tunela. Istina je da motivacija vodi ka djelovanju, ali i djelovanje također može voditi ka većoj motiviranosti. Trebamo prihvatiti da su neuspjeh i bol sastavni elementi života.
8. Važno je znati reći “Ne”
Ne možemo imati sve u životu. Pokušavajući da imamo sve, na kraju uglavnom nećemo imati ništa. Manson kaže kako je on godinama putovao po svijetu. Obišao je razna mjesta i u njima se kratko zadržavao. Na kraju se vratio u SAD, oženio se i dobio djecu. Dakle, odrekao se slobode u vidu neobaveznog putovanja po svijetu i skrasio se na jednom mjestu, preuzevši bračne i roditeljske obaveze. Ističe kako je u njegovom slučaju to bio pravi potez.
Naglašava kako to ne znači da bi svi trebaju napraviti takav izbor. Svi trebamo izabrati ono što je nama zaista bitno, a reći “Ne” svemu onome što nije. Važno je naučiti kada i kako reći to “Ne”.
9. …I onda umreš
Jedna od najteži stvari (možda i najteža) koju osoba može uraditi je da se prestane bojati smrti. Strah od smrti nam je urođen. Koliko znamo, mi smo jedina bića koja mogu dugoročno sagledavati i poimati vlastitu smrtnost. Nažalost, to nam često postane i opsesija. A onda, umjesto da naučimo cijeniti vrijeme koje imamo, još ga više profućkamo. Jedino rješenje je da se pomirimo sa činjenicom da ćemo jednoga dana umrijeti.
Kako bismo se s tom činjenicom mogli pomiriti, bitno je da se fokusiramo na ono što želimo ostaviti iza sebe. Na primjer, možda bismo željeli da naš život ostavi neki trag te da makar malo promijenimo svijet nabolje. To možemo postići ako svoje djelovanje zasnivamo na dobrim vrijednostima. Potrebno je da imamo ideale, da vjerujemo u nešto veće od nas samih te da radimo na tome. Bilo da se radi o religiji, roditeljstvu ili nečem trećem, bitno je pronaći vlastite ideale, odnosno neki “viši cilj”. To će promijeniti način na koji poimamo vlastitu prolaznost.
Zaključak
Ako želimo biti sretni, najvažnija stvar je da odaberemo bolje vrijednosti. Te vrijednosti moraju biti:
- realne;
- konstruktivne;
- nad kojima imamo kontrolu.
Takve vrijednosti će rezultirati boljim, zdravijim životnim problemima, što će i sam život učiniti ugodnijim. Manson kaže kako bismo trebali raditi ove tri stvari:
1. Zapisati svoje vrijednosti. Lista treba biti iskrena, bez uvijanja. Potrebno je onda listu ponovo pregledati i na nju primijeniti sistem vrijednosti kojim se inače u životu služimo – do čega nam je zaista stalo? Na kraju, trebamo vidjeti mogu li se neke od tih vrijednosti, od loših, pretvoriti u dobre.
2. Usporediti misli s našim djelima. Da li se zaista trudimo postići ono što želimo? Da li to što radimo stvarno može dovesti do ostvarenja naših ciljeva i želja? Ili lažemo sami sebi?
3. Imaš problem? Nemoj sjediti. Djeluj. Akcija će dovesti do inspiracije i motivacije. Čekanje da se dogodi neko čudo neće riješiti apsolutno ništa.
