Sudbonosni susret: Onoda i Suzuki
-Onoda-san! Molim Vas, ne pucajte! Ja sam Suzuki… Suzuki Norio! Japanac! Turist! Već Vas nekoliko dana pokušavam pronaći! Nisam naoružan! Car i narod Japana su zabrinuti za Vas!
Norio Suzuki je inače rođen 1949. godine u Chibi, gradu 40-ak kilometara udaljenom od Tokija. Studirao je ekonomiju, pa napustio fakultet u namjeri da putuje svijetom. U zadnje četiri godine je proputovao pedesetak različitih zemalja.
Ovaj dvadesetpetogodišnji hipi je imao tri glavne želje u životu: da pronađe Onodu, da u divljini ugleda pandu, te da sretne jetija, mitološko biće koje, prema predaji, živi na Himalajima. Prva želja mu se upravo ostvarila.
Onoda je još nekoliko trenutaka nepomično držao uperenu pušku prema ovom neobičnom uljezu. Zatim je spustio oružje. Čučnuo je, a Suzuki se također opustio. Pričali su dugo i sprijateljili se.
Preuzmite ovaj članak kao besplatnu e-knjigu (PDF), sadrži dodatne fotografije:
Prvi ljudski kontakt
Onodi je ovo bio prvi put u zadnjih 16 mjeseci da razgovara s drugim ljudskim bićem.
Naime, 19.9.1972., Onoda i Kozuka su odlučili spaliti polje riže. Za njih, žetva lokalnih seljaka je bila “gomilanje neprijateljskih zaliha”. Smatrali su da se hrana prikuplja za protivničku vojsku koja će tek stići na otok, pa je paljenje polja bio jedan od njihovih redovnih zadataka.
Osim toga, Onoda je smatrao da će dim služiti kao signal carskoj vojsci da se Lubang još nije predao.
Tog dana, u sukobu između njih dvojice s jedne strane, a farmera i policije s druge, Kozuka je poginuo.
Ne odustajući od misije, Onoda je idućih godinu i po proveo potpuno sam, sve do susreta s ovim mladićem.
Senzacija zvana slatki grah
Nastavljajući s naočigled opuštenim razgovorom, Onoda je istovremeno analizirao Suzukija. Vagao mu je svaku riječ, posmatrao reakcije i govor tijela. Postavljao mu je razna pitanja, neće li ga uhvatiti u jezičkoj ili nekoj drugoj nedosljednosti.
Zasad se sve podudaralo. Ipak, Onoda se nije mogao previše opustiti. Odlučio je da će se ponašati kao da mu potpuno vjeruje, ali ga je u svakom trenu bio spreman ubiti ako bi se pokazalo da je mladić zapravo američki špijun.
Suzuki ga je u jednom momentu ponudio cigaretama i ginom. Cigaretu je prihvatio, ali ne i gin. Dok je još kao omladinac radio u Kini, shvatio da nije ljubitelj alkohola. S obzirom na to koliko je pazio na zdravlje i volio sve imati pod kontrolom, nije ni čudo.
Zato je vrlo rado uzeo konzervu slatkog graha. To je bio prvi ukusan obrok koji je pojeo u zadnjih 30 godina. Prava senzacija za njegove okusne pupoljke, toliko dugo izložene zelenim bananama, neslanom mesu i bljutavim varivima.
Pao je dogovor
Suzuki je Onodu pitao zašto ne odustane, tj. zašto se ne vrati s njim u Japan. Uvjeravao ga je da je rat gotov, da se svijet promijenio i da Japan odavno živi u miru.
Onoda mu je rekao da je moguće kako je sve to istina, ali će on povjerovati tek kada to čuje iz usta svog nadređenog – majora Taniguchija.
To je bila laž, bolje rečeno, malo Onodino lukavstvo. Naime, njegov direktni nadređeni je bio general-pukovnik Yokoyama. Ali, kako je ipak postojala mogućnost da je Suzuki neprijateljski agent, Onoda mu nije želio davati potpuno istinite informacije.
S druge strane, major Taniguchi zaista jeste bio dio ove tajne operacije, pa kad do njega dođe vijest da je Onoda prozvao baš njega, on će shvatiti situaciju i naći način da mu pošalje neku poruku (u slučaju da je sve ovo samo igrokaz u režiji Amerikanaca).
-Samo malo, kada bih doveo majora Taniguchija ovdje na Lubang, Vi biste se stvarno predali? – pitao je znatiželjno Suzuki.
-Da. – mirno je odgovorio Onoda – Ti dovedi majora, a ja ću se odmah predati ako mi on tako naredi.
Fotosesija u džungli
Ohrabren pićem, Suzuki je Onodi predložio da se ujutro nađu na istom mjestu, kako bi ga za danjeg svjetla mogao uslikati. Fotografije će služiti kao dokaz ljudima u Japanu da je živ i da ga je zaista sreo.
Na njegovu radost, ovaj je pristao. Čak je rekao da će zato večeras ostati noćiti tu, u njegovom kampu. Ali, ustvari, Onoda je samo želio preko noći Suzukija držati na oku.
Ujutro su otišli na obližnje uzvišenje i uslikali se nekoliko puta. Suzuki se čudio što se Onoda razumije u fotoaparate. Mladić očito nije bio svjestan da je u društvu elitnog vojnog operativca, iako je ovaj zadnjih trideset godina proveo živeći u šumi.
Na kraju su još jednom potvrdili dogovor za idući susret, kada bi Suzuki trebao dovesti majora Taniguchija. Onoda je znao kako je vrlo moguće da od toga neće biti ništa, ali je procijenio da vrijedi pokušati.
Odlazeći iz džungle s velikim ruksakom na leđima, Suzuki se nekoliko puta okrenuo i veselo mahnuo Onodi. Ovaj ga je ispratio pogledom, a zatim se se vratio svojim uobičajenim aktivnostima – patroliranju, obilaženju skrovišta, brojanju municije…
Inače, Onoda je tada imao 52 godine, ali se osjećao najmanje deset godina mlađi. Bio je zdrav i snažan. Možda to sebi nije htio ni priznati, ali mu je godio susret s onim otkačenim mladićem. Kako god se to završilo, samo iščekivanje mu je dalo neku dodatnu energiju.
Suzuki se vraća u Japan
Nakon povratka u Japan, Suzuki je vlasti odmah obavijestio o ovom važnom susretu. Da se ne radi o izmišljotini ili o neslanoj šali, dokazao je pokazujući im nekoliko zajedničkih fotografija s Onodom. Svi su bili iznenađeni i uzbuđeni.
Predstavnici vlasti su ubrzo locirali majora Taniguchija, koji se iz vojne službe povukao nakon kapitulacije Japana i sada je radio u knjižari.
Upoznali su ga s razvojem Onodine situacije, a on je odmah pristao otići na Filipine. U tu svrhu, privremeno će mu biti reaktiviran status i vraćene ovlasti.
Petnaestak dana kasnije, 09.03.1974. godine, iz Japana se na Lubang zaputila brojna i šarolika ekipa: osim Suzukija, majora Taniguchija, dvojice Onodine braće, nekolicine državnih službenika, bilo je tu i najmanje – stotinu novinara!
Onoda je u Japanu već neko vrijeme imao status legende, a nakon što se saznalo da je živ da je s njim ostvaren kontakt, interes javnosti se rasplamsao.
Onoda očekuje najgore
Kada je delegacija stigla na Lubang, dublje u šumu su se zaputili samo Taniguchi i Suzuki, kako Onoda ne bi postao sumnjičav zbog većeg broja ljudi.
Suzuki je razapeo šator na istom mjestu kao i prošli put, a na drvo je postavio japansku zastavu.
Onoda je pridošlice odmah primijetio. Satima je s različitih položaja procjenjivao situaciju. Svaki put bi se sve više približavao šatoru. U pitanju su definitivno bila samo dvojica muškaraca.
Ako je ovo zasjeda, to ne bi trebao biti neki problem. Dvojicu neprijatelja može relativno lako svladati.
Čak i da nekako uspiju alarmirati druge, to pojačanje signurno nije u blizini, inače bi ih dosada spazio. Dok bi ostali stigli, on ima i više nego dovoljno vremena da pobjegne i stopi se s prašumom.
Ipak je ovo područje poznavao bolje nego bilo ko na svijetu, uključujući lokalce.
Na kraju je odlučio izaći iz grmlja.
Naređenje staro 29 godina
Suzuki se prvo prepao, a onda je oduševljeno pozdravio Onodu. Stari major je bio u šatoru, presvlačio se: “Eto me, eto me!”
Taniguchi je zatim Onodi pročitao službeno naređenje:
- sve ratne aktivnosti se moraju momentalno prekinuti;
- pripadnici specijalne jedinice, kojoj je Onoda pripadao, oslobađaju se vojnih dužnosti;
- trebaju se hitno javiti svom nadređenom oficiru, a ukoliko trenutno nemaju pristup takvoj osobi, onda je potrebno da se odmah prijave američkim ili filipinskim snagama te da slijede njihove daljnje upute.
Slušajući to u stavu mirno, Onoda se jedva suzdržavao da ne zaplače. Na kraju ga je samo zanimalo iz koje godine je to naređenje.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, major mu je odgovorio drhtavim glasom: -Datum izdavanja naredbe, 02.09.1945. godine.
Onoda se konačno predaje
Kada je potvrđeno da će se Onoda zaista predati, pred njega je došlo i nekoliko filipinskih vojnika. Njihova uloga je bila da Onodu zaštite prilikom spuštanja s planine od eventualne osvete lokalnog stanovništva.
Međutim, po Onodinim riječima, kada su se približili naseljenim mjestima, ljudi su znatiželjno ispraćali neobičnu povorku, djeca su trčkarala, mahala i smijala se. Nije bilo uzvika, bacanja kamenja i slično, što je on očito očekivao.
Ceremonija predaje je održana tog istog dana (10.3.1974. god.) u američkoj radarskoj bazi, a sutradan i u Manili, glavnom gradu Filipina. Tamo je Onoda filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu simbolično predao svoju katanu (samurajski mač), koja mu je odmah i vraćena. Sve je zabilježeno kamerama.
Onoda je već na Lubangu filipinskoj vojsci prepustio svoje preostalo oružje: izuzetno očuvanu pušku Arisaka Type 99, Kozukinu pušku koju je nakon njegove smrti sakrio u jednoj pećini, 500 metaka, nekoliko ručnih bombi, kao i nož koji mu je majka poklonila još ’44., da se može ubiti ako ga neprijatelji zarobe.
Naravno, Onodu neprijatelji nikada nisu uspjeli uhvatiti. Ali, i da jesu, on se ne bi mogao ubiti – tako mu je četrdestpete naredio general-pukovnik Yokoyama: nema predaje, nema suicida, samo akcija.
Mračna strana Onodine avanture
Onodin tridesetogodišnji boravak na Lubangu ima svoju mračnu stranu: procjenjuje se da su on i njegov odred ubili oko 30 ljudi, a ranili preko stotinu njih.
Među žrtvama je bilo vojnika i policajaca, ali i civila, običnih farmera. Onoda će kasnije izjaviti da su u tih nekoliko prilika jednostavno bili uvjereni kako se radi o prerušenim vojnicima, neprijateljima koji su jednostavno morali biti zaustavljeni.
Također su izvodili i otmice mještana. Na taj način su saznavali trenutno stanje na otoku: od trenutnih cijena, do prosječne dnevnice u tom određenom periodu. Nakon što dobiju sve relevantne informacije, isprepadanog nesretnika bi pustili da ide kući.
Prema filipinskim zakonima, Onoda je za sve te zločine (uključujući paljenje rižinih polja, uništavanje građevina, ubijanje stoke, itd.) lako mogao dobiti smrtnu kaznu.
Ipak, zbog vanrednih okolnosti, dvije zemlje su se dogovorile da bude pošteđen, odnosno, da dobije službeni oprost od filipinskog predsjednika. Tako je i bilo.
Povratak kući
Onoda je u Japanu dočekan kao heroj. U njegovu čast su organizirani brojni svečani skupovi, dobio je prestižne nagrade. U javnosti je uživao status žive legende.
Japanska vlada mu je namijenila veliku sumu novca, kao naknadu za sve te godine koje je proveo u službi. Ipak, odbio je. Nije prihvatio ni ideju da se uključi u politiku.
Kako je javnost pokazivala ogroman interes za njegovim iskustvima na Lubangu, Onoda iste godine objavljuje autobiografiju pod naslovom “Nema predaje: moj tridesetogodišnji rat”.
Ljudi uključeni u izdavanje knjige su bili impresionirani preciznošću s kojom Onoda sjećao svih detalja svog boravka na Lubangu.
Onoda nije jedini
Činjenica je da Onoda nije bio jedini pripadnik japanske carske vojske koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata tako “zaglavio” u stranoj zemlji.
Postoji i izraz koji označava vojnike koji su se našli u toj situaciji – jap. 残留日本兵, zanryū nipponhei, što znači “preostali japanski vojnici”. Na engleskom je to “Japanese holdouts” ili “Japanese stragglers”, sličnog značenja.
Naime, treba uzeti u obzir da je Japan u to vrijeme pod svojom kontrolom imao ogromno područje: veliki dio Kine, Indonezije, pacifičkih zemalja…
Nakon kapitulacije (15.8.1945., službeno potpisane 2.9. iste godine), preživjeli vojnici koji se nisu predali, izvršili su suicid ili su se razbježali “po šumama i gorama”. Uglavnom nisu znali da je rat gotov ili u to nisu željeli povjerovati.
Mnogi od njih su uhvaćeni ili su umrli od ranjavanja, gladi i bolesti. Ipak, više od stotinu njih je vraćeno nazad u Japan. Radi se o periodu ’47. – ’74.
Posljednja tri slučaja, dakle oni koji su najduže izdržali tako u divljini (samo na različitim lokacijama), bili su Shoichi Yokoi, Teruo Nakamura i upravo – Hiroo Onoda.
Yokoi i Nakamura
Narednik Yokoi je pronađen 1972. godine na otoku Guam, jednom od Marijanskih otoka, Mikronezija. Nakon što su Amerikanci zauzeli Guam, Yokoi je s ostalim japanskim vojnicima pobjegao u džunglu.
Na kraju su se razdvojili, a većina ih je porobljena ili pobijena. Yokoi je iskopao duboku jamu i u njoj živio idućih 27 godina.
Odjeću i alate je pravio od biljaka, a izlazio je samo noću, kada je i lovio. Njegov meni se sastojao uglavnom od kokosa, papaje, žaba, vodenih škampi, jegulja i štakora.
Nakamura je proživio sličnu sudbinu. Njega su našli čak nekoliko mjeseci nakon Onode, a smatra se posljednjim japanskim vojnikom iz Drugog svjetskog rata koji je tako pronađen, odnosno koji je najduže izdržao u takvoj vrsti “izbjeglištva”.
On je svoje vrijeme proveo na otoku Morotai (Indonezija), gdje je usred prašume napravio kolibicu, čak i baštu, u kojoj je uzgajao paprike, taro (Colocasia esculenta), paw-paw (Asimina triloba), banane…
Ali, mada su obojica pokazali veliku sposobnost preživljavanja u divljini i među neprijateljima, ni Nakamura ni Yokoi nisu bili tako popularni ni poštovani kao Onoda. O mogućim razlozima ćemo govoriti u nastavku teksta.
Japan treba junaka
Porušeni gradovi i uništena infrastruktura, zdravstvene i druge posljedice američkog bombardiranja nuklearnim oružjem, bolno poniženje nakon predaje, usvajanje novih vrijednosti i životnog stila – sve je to ostavilo veliku prazninu u svijesti japanskog društva.
Ta praznina je bila plodno tlo za stvaranje heroja, simbola koji bi mogli pomoći u pomirenju prošlosti i budućnosti. Ako su Yokoi, Onoda i Nakamura proživjeli vrlo sličnu sudbinu, zašto je Onoda privukao puno veću pažnju javnosti?
Zašto baš Onoda?
Krenimo od kraja, kada su ih našli.
Recimo, Yokoi je svoju “službu” u džungli na Guamu završio tako što je napao dvojicu ribara koji su se približili području na kojem je boravio. Ribari su ga svladali i predali vlastima.
Nakamuru i njegovu kolibu u prašumi otoka Morotai je slučajno uočio patrolni avion. Naknadno je poslan tim koji je zavarao Nakamuru pjevajući japanske pjesme i mašući zastavama. Ispostavit će se da svakako ne bi pružio nikakav otpor.
Dakle, ni u jednom od ta dva slučaja ne možemo govoriti o herojskom završetku – oni su uhvaćeni.
S druge strane, Onoda je suvereno vladao divljinom na Lubangu, a Suzukiju, mladiću koji ga je došao pronaći, prišao je svojom voljom, svjesno i smišljeno, stalno držeći stvari pod kontrolom.
Također, Yokoi i Nakamura su u vremenu pronalaska bili izgladnjeli, anemični, oslabljeni, za razliku od Onode, koji je bio u odličnoj formi.
Jednostavno, Onodina priča je općenito bila bolja za japansku, ali i za svjetsku javnost. Brzo ćemo se vratiti na to, ali prvo nekoliko riječi o bušidu.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.