Bušido
Za veliki broj ljudi, Onoda je bio utjelovljenje samurajskog bušida ((武士道, Bushidō – “put ratnika”), moralnog kodeksa po kojem bi se elitni japanski ratnici trebali ponašati i djelovati.
Radi se o skupu principa koji uključuju isticanje vrlina poput discipliniranosti, izdržljivosti, pravednosti, hrabrosti, požrtvovanosti, skromnosti, odanosti…
Usput rečeno, bušido je i danas integralni dio japanske kulture, od svakodnevnog života, preko sporta, do biznisa. Mnogi stručnjaci smatraju da ova zemlja svoju ekonomsku moć nakon Drugog svjetskog rata dobrim dijelom može zahvaliti upravo njegovanju ideje bušida.
Nije teško shvatiti i zašto: ako su radnici maksimalno posvećeni poslu, odani upravi i kolegama, sposobni, iskreni i skromni – a kompanije su takve jedne prema drugima i prema društvu u cjelini – onda je streloviti ekonomski uspon Japana, od sedamdesetih pa nadalje, sasvim razumljiv.
Druge države su pokušavale kopirati ovaj japanski model, ali bez nekih spektakularnih rezultata. Bušido, ipak, nije tek neki popis pravila, nego je način života, duboko povezan s meditacijom, filozofijom i spiritualnošću.
Yokoi, blijeda verzija Onode?
Dakle, zašto je Onoda bio slavljen kao heroj, a ne Yokoi i Nakamura?
Na prvi pogled, Yokoijeva sudbina je gotovo kopija Onodine. Činjenica je i da je Yokoi, nakon povratka u Japan, retroaktivno dobio neku novčanu naknadu i da je često nastupao u medijima. Drugim riječima, narod ga je prepoznao i slavio.
Međutim, osim činjenice da je svoj angažman završio tako što su ga savladala dvojica civila, ribara, Yokoi je odmah priznao kako je još od početka pedesetih znao da je rat završen. Ostao je živjeti na otoku u svojoj podzemnoj nastambi jer se plašio kako će u Japanu biti optužen za dezerterstvo.
Ne zaboravimo, vlasti Japana su u Drugom svjetskom ratu potencirale kodeks bušida kod svojih vojnika, što je značilo potpunu posvećenost ciljevima Carstva, odnosno borbu do smrti. U nedostatku drugih opcija, uvijek je preostajao – seppuku, tj. ritualni suicid. S druge strane, predaja je podrazumijevala slabost, kukavičluk, izdaju domovine i predaka.
Dakle, Yokoi je možda imao izdržljivost i sposobnost modernog samuraja, ali ne i neke druge osobine. Osim toga, on za vrijeme svog boravka na Guamu nije poduzimao nikakve radnje protiv neprijatelja (za razliku od Onode) – jednostavno je boravio u svojoj “rupi” i preživljavao.
Nakamura nije Japanac?
Nakamura je imao još veći problem od Yokoija: on etnički nije ni bio Japanac. Naime, rođen je kao Attun Palalin, a pripadao je autohtonom tajvanskom narodu Amis. Kada su Japanci od Kineza preuzeli kontrolu nad Tajvanom, Palalin je pristupio vojsci i preuzeo japansko ime – Teruo Nakamura.
Samo po sebi, njegovo porijeklo možda i ne bi bilo toliki problem, ali po japanskim zakonima iza Drugog svjetskog rata, on jednostavno nije imao nikakav status. Nije mogao dobiti državljanstvo ni penziju.
Nakamuri nije pomoglo ni što je, nakon pronalaska, otišao na svoj rodni Tajvan, a ne u Japan. U njegovoj priči je bilo problematično i to što nije bio potpuno iskren: tvrdio je da su ga njegovi japanski suborci planirali ubiti kada su zajedno pobjegli u džunglu, ali se to ispostavilo kao neistina.
Također, za razliku od Onode i Yokoija, on nije preživljavao potpuno sam, nego je imao pomoć i od najmanje jednog lokalnog seljaka, s kojim se sprijateljio. Kao i Yokoi, svoj boravak u divljini nije doživljavao kao vojnu misiju, nego je samo pokušavao preživjeti.
Kada se sve to uzme u obzir – ne baš zavidan Nakamurin “profil” među japanskim nacionalistima (tj. njegovo porijeklo), kontradiktorne izjave koje su često kritički bile nastrojene prema japanskoj vojci u ratu, njegov upitni patriotizam, i tako dalje – jasno je zašto u Japanu nije slavljen kao heroj.
Također, japanske vlasti i javnost toga vremena nisu rado isticale imperijalističke težnje svoje zemlje u ratu – a sama priča o Nakamuri je bila snažan podsjetnik na njihove operacije po Tajvanu.
Onoda, moderni samuraj
Činjenica je da nisu baš svi Onodu doživljavali kao heroja – u medijima su se navodili i zločini koje je činio na Lubangu, a neki su smatrali i kako je, kao jedini živi svjedok vlastitog junaštva, u autobiografiji ustvari pretjerano isticao svoju hrabrost i odanost Carstvu.
Kako možemo biti sigurni da on nije znao kako je rat završen i da se nije predao samo zato što se bojao optužbi za dezerterstvo, isto kao Yokoi? Možda se javio Suzukiju jer više nije mogao podnijeti samoću i težak život u šumi?
Da li je on kriv što se na početku većina vojske ubrzo predala, a kasnije i Akatsu? Je li odgovoran za smrt Shimade i Kozuke? Zašto je u svojoj knjizi prešutio neke stvari, kao što je ubijanje civila, a za šta su ga lokalci optuživali?
Kako god, od početka do kraja, njegova priča i njegova ličnost su odlično odgovarali idealu bušida, pa je javnost u njemu vidjela pravog modernog samuraja.
Bio je očito izuzetno discipliniran, inteligentan, sposoban, elokventan i vrlo smirenog, dostojanstvenog, stoičkog držanja. Također se dobro snalazio u medijima.
Treniran kao komandos, preciznije kao vojni obavještajac, Onoda je imao i oficirski čin potporučnika. Sve njegove akcije su u potpunosti odgovarale naređenjima koja je dobio prije same misije.
U tom smislu, mnogi su ga doživljavali kao žrtvu nesretnih okolnosti i loših procjena tadašnje japanske vlasti. Sva zlodjela koja je eventualno uradio na Lubangu, učinio je slušajući naredbe i vjerujući da rat još traje.
Dakle, ponašao se potpuno časnički, u skladu sa svojim činom i komandama.
Onoda kao nada
Za tradicionalnije, konzervativnije generacije, Onoda je bio živi predstavnik starih ideala.
Međutim, bio je interesantan i mlađoj populaciji, sklonijoj modernom načinu života, ljudima koji su inače s gnušanjem gledali na nasilje, a posebno na aktivnosti svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu.
Možda im je svojim primjerom pomogao da se manje stide vlastite prošlosti i da se počnu suočavati s njom.
Naravno, bilo bi prenategnuto pripisivati takvo nešto samo jednoj osobi, ali kao simbol, Onoda je vjerovatno bio jedan od faktora koji su imali određenu ulogu u tom procesu pomirenja prošlosti i budućnosti – bar kod određenog broja ljudi u Japanu.
Ipak, nije to to…
Međutim, unatoč veoma toploj dobrodošlici, beneficijama te raznim društvenim i poslovnim prilikama, Onoda se u Japanu više nije osjećao kao kod kuće. On je doputovao iz jednog drugog vremena i sve mu se sada činilo strano.
Život je bio ubrzan, površan, omladina razmažena, slaba i letargična, usvajale su se zapadnjačke vrijednosti i običaji…
Iako su mu roditelji bili još uvijek živi, Onoda napušta Japan samo godinu dana nakon povratka i odlazi u Brazil, gdje se uspješno bavi uzgojem stoke.
Za razliku od Japana, gdje su sada dominirale lijeve struje, koje su bile kritički nastrojene prema nacionalizmu i ratovima, japanska dijaspora je bila mnogo konzervativnija. Iz tog razloga se Onoda u Brazilu mogao osjećati više kao kod kuće nego u rodnom Japanu.
Onoda pronalazi srodnu dušu
Godine 1976., u Brazilu ženi Machie Honoku. Njemu su tada 53, a njoj 38 godina. Oboje su bili vrlo aktivni članovi u lokalnoj zajednici (Terenos, Mato Grosso do Sul).
U Japan se vraćaju 1984., gdje Onoda otvara svoj edukativni kamp “Onodina škola prirode” (jap. Onoda Shizen Juku).
Navodno ga je na taj potez potaknula vijest koju je pročitao četiri godine ranije, o tinejdžeru koji je ubio roditelje jer je bio frustriran što nije položio prijemni ispit.
Bilo je zamišljeno da mladi kroz takav kamp uče o pravim životnim vrijednostima te da jačaju duh i tijelo kroz vještine preživljavanja u divljini. Kamp se održavao na više lokacija u Japanu.
Machie će 2006. godine doći na čelo jednog konzervativnog japanskog udruženja žena, osnovanog od strane najveće tamošnje ultradesničarske stranke, Nippon Kaigi.
Posjeta Lubangu
Godine 1996., Onoda posjećuje Lubang. Povod je bio dodjela stipendije u iznosu od 10 000 američkih dolara učenicima jedne lokalne škole. Tu stipendiju je, u njegovo ime, organizirala Machie Onoda.
Pošto se on nikada nije javno pokajao za svoje zločine (ili na bilo koji način izrazio žaljenje), na otoku su tom prilikom održani i protesti.
Život između Japana i Brazila
Supružnici su svake godine po nekoliko mjeseci provodili u Brazilu. Onoda je brazilskim zračnim snagama dopuštao da koriste njegovo zemljište, pa mu je 2004. godine dodijeljena medalja Santos-Dumonta.
Godine 2010., vlasti brazilske države Mato Grosso do Sul su ga nagradile titulom građanina (port. Cidadão).
Onoda: dokaz opasnosti ideja
Onodin slučaj, ako ništa drugo, pokazuje koliko su ideje zapravo važne i potencijalno opasne, odnosno, kako snaga uvjerenja može imati zaista ozbiljne posljedice u stvarnosti, čak i kada postoji pregršt dokaza koji ta uvjerenja pobijaju.
Onoda je bio toliko čvrsto fiksiran na svoju misiju, toliko duboko zaronjen u vlastiti narativ, da je sve drugo interpretirao u skladu s tom opsesijom.
Na primjer:
- carstvo je nepobjedivo i samo je pitanje vremena kada će se japanska vojska vratiti na Filipine;
- novine i časopisi, koji su pisali o završetku rata, prvo su prošli kroz ruke CIA-jinih agenata, a kako bi njega, Onodu, nasamarili da se preda;
- fotografije i poruke njegove rodbine su također bile lažirane;
- Amerikanci su podmetnuli i imitatora da glumi njegovog brata;
- farmeri su bili prerušeni vojnici i u svakom slučaju neprijateljski agenti, a sva događanja na otoku su bila direktna posljedica faza u ratovanju između Japana i Amerike;
itd.
Samo po sebi, to ne bi bio toliki problem, da se nije tako snažno odražavalo na stvarnost, na ljudske živote.
Posljedice? Ubijanje, otimanje i zastrašivanje nevinih otočana, pljačkanje usjeva i stoke, paljenje polja…
Ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da je Onoda potratio i dobar dio vlastitog života. Zbog jedne tako apstraktne ideje, kao što je ona o velikom carstvu i svetoj dužnosti, on je svoje najbolje godine proveo provlačeći se po grmlju na nekom nepoznatom, udaljenom otočiću.
Onoda i Suzuki, sve za ideale
Unatoč svemu, ljudi u Onodi i dalje pronalaze inspiraciju.
To je donekle razumljivo: njegova beskompromisna odanost, strpljenje, snalažljivost i čelična samodiscipliniranost, osobine su koje je danas teško (i sve teže) pronaći.
Onoda je do kraja pokazivao da je sposoban – vodio je uspješan ranč u Brazilu, kao i edukativni kamp za mlade u Japanu. Bio je odlikovan u obje zemlje, a novčane nagrade je odbio ili ih je donirao.
Smiren i usmjeren, odavao je dojam vrlo skromne i disciplinirane osobe. Kada se sve uzme u obzir, nije čudo što su mnogi u njemu vidjeli utjelovljenje samurajskog bušida.
Neki su primijetili određene sličnosti između Suzukija i Onode: Norio Suzuki, mladić koji je “pronašao” Onodu, također je bio spreman za svoja ubjeđenja, ideale i ciljeve. Sjetimo se, Suzuki je želio sresti Onodu, vidjeti divlju pandu i ugledati jetija.
Onodu je sreo i odigrao je ključnu ulogu u njegovoj predaji, odnosno vraćanju u civilizaciju. Nedugo nakon toga, Suzuki je ugledao pandu u divljini, a tvrdio je da je kasnije vidio i jetija, doduše, iz daljine.
Međutim, za taj svoj treći cilj, da vidi i fotografira jetija izbliza, žrtvovao je život. Godine 1986., tridesetsedmogodišnjeg i tada već oženjenog Suzukija, na Himalajima je zatrpala lavina. Njegovi ostaci su pronađeni godinu kasnije i vraćeni u Japan.
Onodin kraj
Hiroo Onoda umire u Tokiju, 16.1.2014., u 91. godini, od komplikacija izazvanih upalom pluća.
O njegovom životu je nedavno snimljen i dugometražni film, Onoda, 10 000 noći u džungli (režija: Arthur Harari), koji je prikazan 2021. godine na festivalu u Cannesu.
“Onodina staza” je sada jedna od glavnih turističkih atrakcija na Lubangu. U pitanju je ruta kojom su se Onoda i ostali kretali, pećine u kojima su boravili i slično.
Zato, za većinu današnjih stanovnika Lubanga, Onoda više nije “planinski vrag”, nego jednostavno – izvor zarade.
Preuzmite ovaj članak kao besplatnu e-knjigu (PDF), sadrži i mnogo dodatnih fotografija:
