Padajuće koze se na više načina razlikuju od svih ostalih koza, a pogotovo po jednoj karakteristici. Naime, kada se šokiraju, one se ukoče. Tada obično padnu na tlo ili se naslone na nešto.
Ove koze se na engleskom jeziku nazivaju i fainting goats, odnosno “koze koje padaju u nesvijest”. Zbog te neobične osobine, koja često izgleda komično, ova rasa koza je u zadnjih desetak godina sve popularnija.
O čemu se zapravo radi? Odakle padajuće koze potječu, zašto padaju u “nesvijest”, koji su razlozi njihove popularnosti?
Misteriozno porijeklo
Padajuće koze imaju mnogo naziva, kao što su: nervozne koze, miotonične koze, koze ukočenih nogu, koze drvenih nogu, preplašene koze, zamrznute koze, itd. Jedan od tih naziva je i “Tennessee koze”, a misli se na američku saveznu državu Tennessee (Tenesi).
I zaista, najstariji zapisi o porijeklu padajućih koza upućuju upravo na Tennessee. Po tim zapisima, 1880-ih, četiri takve koze je tamo doveo čovjek po imenu John Tinsley. On je putovao zemljom u potrazi za poslom na farmama. Navodno, u centralni Tennessee (Marshall County) je došao iz provincije Nova Scotia, na istoku Kanade.
Međutim, kako je John Tinsley bio izuzetno povučen i šutljiv čovjek, nikada se nije saznalo gdje je on nabavio te neobične životinje. Kasnije ih je prodao jednom lokalnom doktoru, a padajuće koze su se uskoro proširile po Tennesseeju i okolici.
Zašto… padaju?
Kada ih nešto preplaši, padajuće koze se naglo ukoče, a često i padnu tako paralizirane. To stanje obično traje od 5 do 20 sekundi. Iz tog razloga su ljudi stekli dojam kako se radi o pretjerano plašljivim životinjama, koje se lako šokiraju i od straha padaju u nesvijest.
Ali, to baš i nije tako. One nisu posebno plašljivije od drugih koza, samo što imaju tu neobičnu reakciju na iznenadno uzbuđenje (ne mora biti strah). Osim toga, ni u jednom trenu ne izgube svijest. Kako bismo bolje shvatili taj mehanizam, nije loše da se podsjetimo na to kako životinje, pa tako i ljudi, reagiraju na stres.
Ljudi kao i padajuće koze: borba-bijeg-smrzavanje
To može zvučati čudno, ali naša reakcija na stres se suštinski ne razlikuje od reakcije ovih “nervoznih koza”. Kada i mi osjetimo opasnost, energija se automatski preusmjerava tamo gdje je najpotrebnija, a sve ostalo se privremeno zanemaruje i usporava.
Tako nam se pojačava rad srca, ubrzava disanje, usporava probava… A sve to, kako bi naši mišići, prvenstveno oni koji su namijenjeni za kretanje, hitno dobili što više energije. To itekako ima smisla: suočeni s neposrednom opasnošću, moramo se ili boriti ili pobjeći. Osim borbe i bijega, postoji i treća varijanta: samo se “smrznemo”.
Znamo kako je to kada nas neko ili nešto iznenada prepadne: naglo udahnemo zrak, a mišići se momentalno ukoče. Hoćemo li u tom trenutku automatski zamahnuti rukama i “udariti” opasnost, poskočiti ili se samo “ukipiti” (borba, bijeg, smrzavanje), to je manje bitno za ovu priču. Važno je da se nakon početnog šoka mišići napnu, ali se odmah zatim i opuste, a kako bi mogli biti iskorišteni.
Padajuće koze jednako reagiraju na stres. Međutim, kada one dožive šok, njihovi mišići se ne opuste, nego ostanu tako napeti neko vrijeme. Zašto?
Padajuće koze: myotonia congenita
Otkriveno je da padajuće koze imaju urođenu manu, poremećaj na genetskom nivou, koji se stručno zove kongenitalna miotonija (myotonia congenita) ili Thomsenova bolest.
Kada ove koze percipiraju potencijalnu opasnost, njihov mozak, kao i naš, u toj situaciji odmah šalje signale mišićima da se napnu. Ali, zbog tog poremećaja, mišići padajućih koza se nisu u stanju odmah opustiti, pa dolazi do kratkotrajne paralize.
Kongenitalna miotonija je poremećaj koji je prvo zabilježen kod ljudi. Samo, ne radi se o tome da oboljele osobe padaju od straha ili nešto slično. Ti pojedinci jednostavno imaju urođenu genetsku mutaciju koja onemogućava normalnu relaksaciju stegnutih mišića.
Na primjer, kada osoba s kongenitalnom miotonijom učini neku naglu kretnju, svjesnu ili nesvjesnu, njihovi mišići se ne mogu odmah opustiti, već ostaju napeti neko vrijeme. Ovaj poremećaj je relativno rijedak, a uglavnom je bezopasan, bezbolan i ne utječe negativno na očekivani životni vijek oboljele osobe.
Zašto su padajuće koze popularne?
Padajuće koze su nešto manje od standardnih koza. Obično su visoke od 43 do 64 centimentra, a teške između 27 i 79 kilograma. Mužjaci mogu doseći masu i od 90 kg. Ova rasa koza se može međusobno razlikovati i po veličini i po bojama.
Zanimljivo, padajuće koze mnogo češće padaju dok su još mlade. Odrasle jedinke se vremenom prilagode, pa kada dođe do iznenadne kontrakcije mišića, obično se samo naslone na nešto. Uz to, kako koza sazrijeva, sve je manje stvari može iznenaditi, pa ni naglo napinjanje mišića više nije tako učestalo.
Ali, zašto su ih ljudi počeli selektivno uzgajati, tj. zašto su željeli očuvati karakteristike koje imaju padajuće koze? Naravno, najupečatljivija osobina ovih životinja je upravo ta njihova urođena mana, odnosno to famozno padanje u “nesvijest”.
Razlog prvi: hrana i ponašanje
Početkom 1880-ih u Tennesseeju, a kasnije i u drugim zemljama, ljudi nisu počeli uzgajati padajuće koze radi zabave. Prvi i osnovni razlog je njihovo meso. Zbog pojačanih kontrakcija mišića, one imaju manje masnog tkiva, a povećanu mišićnu masu.
Valja naglasiti i da su padajuće koze tadašnjim farmerima posebno odgovarale zbog svog ponašanja. Naime, za razliku od većine drugih koza, njima je bilo lako upravljati. Ne samo da ih je bilo jednostavno uhvatiti (logično), nego su one i dosta mirnije od drugih rasa.
Moguće upravo zbog urođene mane koju imaju, padajuće koze izbjegavaju opasnosti. Ne penju se po liticama kao druge koze i ne preskaču visoke ograde. To je farmerima itekako odgovaralo.
Razlog drugi: “žrtveni jarac”
Uskoro su farmeri za padajuće koze našli još jednu namjenu. S obzirom na to da se one nakratko paraliziraju kada se prepadnu, ljudi su shvatili kako pomoću njih mogu zaštiti svoja stada ovaca.
Naime, ako je padajuća koza među ovcama, a stado napadne neki predator poput kojota ili vuka, koza se “oduzme od straha”. Predatori se odmah fokusiraju na tu nepokretnu kozu, što ovcama daje vremena da pobjegnu. Dakle, tadašnji farmeri su žrtvovali padajuće koze, a kako bi spasili ostale životinje.
Padajuće koze danas
Unatoč internetskoj popularnosti ovih koza u današnje vrijeme, njih na cijelom svijetu trenutno nema više od 10 000. Drugim riječima, prilično su rijetke. Zato ih pojedini uzgajivači drže samo kako bi održali ovu neobičnu rasu.
Ipak, neki ljudi smatraju da nije u redu selektivno ih uzgajati i tako poticati prenošenje tog genetskog poremećaja kroz generacije, posebno jer se to uglavnom radi u svrhu ljudske zabave.
Postoje i drugi, koji kažu kako je urođena miotonija za padajuće koze potpuno bezbolna i bezazlena. Osim toga, samim time što ih ljudi više uzgajaju za zabavu, a manje kao hranu, padajuće koze imaju puno bolji tretman nego mnoge druge domaće životinje, npr. one u mesnoj industriji.
Istina, zbog njihove dobre naravi i prijateljskog raspoloženja, ljudi padajuće koze često čuvaju isključivo kao ljubimce, poput pasa ili mačaka. U svakom slučaju, one su u zadnjih nekoliko godina postale prave zvijezde društvenih mreža.
