Vivien Thomas (1910. – 1985.) je osoba vrlo zanimljive biografije. Da je rođen par generacija ranije, moguće da bi bio rob, kao i njegov djed. Jednu generaciju unazad, možda bi bio stolar, poput svoga oca.
Ovako, Viviena su često tretirali kao roba, plaćali manje nego stolara, ali je on sve izdržao i postao jedan od pionira kardiokirurgije. Međutim, neko konkretnije priznanje Vivien Thomas će dobiti tek pred kraj života.
Srce se ne dira!
Svi znamo da je, pored mozga, srce najvažniji organ u našem tijelu. Naravno, ne možemo preživjeti ni bez pluća, jetre, bubrega – ali, srce je srce. Zato može čudno zvučati da je u medicini, kada su u pitanju intervencije na srcu, dugo vrijedila ona stara Noli me tangere: “Ne diraj me”. Drugim riječima, srce ne treba “dirati”, jer to samo može dovesti do smrti pacijenta.
Dakle, sve do prije nekih osamdesetak godina, urođene srčane mane ili neka vanjska oštećenja srca i velikih krvnih žila, uglavnom su značili i sigurnu smrt. Smatra da je prvu operaciju na srcu obavio dr. Axel Cappelen 1895. godine, u Rikshospitalet u Kristianiji (Kristiania je raniji naziv za Oslo, glavni grad Norveške). Ali, mogućnost rutinskih operacija srca će se početi ozbiljnije razmatrati tek pola stoljeća kasnije.
Zahvat na srcu malene djevojčice, koji će se obaviti 1944. godine u univerzitetskoj bolnici Johns Hopkins u SAD-u, šokirat će medicinsku struku, ali i širu javnost. Od toga će možda jedino veći šok biti, što će glavnom kirurgu upute davati – crnac. Taj “crnac” se zvao Vivien Thomas.
Vivien Thomas: djetinjstvo i mladost
Vivien Theodore Thomas je rođen 29.8.1910. godine, u Louisiani. Navodno, njegova majka Mary je bila toliko uvjerena kako će roditi curicu, da je odlučila zadržati to žensko ime – Vivien – iako je rodila dječaka.
Njegovi se uskoro sele u Nashville, Tennessee, gdje Viven pohađa osnovnu i srednju školu. Kao povučen, bistar i vrijedan mladić, namjeravao je upisati medicinu.
Međutim, baš u to vrijeme, svijetom je zavladala velika ekonomska kriza, poznata i kao Velika depresija (1929. – 1933.). Propale su mnoge banke, a tako i sva Vivienova ušteđevina. Morao je odustati od nastavka školovanja.
Kako ga je otac, još kao dječaka, podučio svom zanatu, Viven se zapošljava kao pomoćni stolar na Univerzitetu Vanderbilt. Tu se kratko zadržao. Početkom 1930. godine, Vivien Thomas od prijatelja saznaje da je otvorena pozicija u laboratoriju dr. Alfreda Blalocka. Taj angažman će se pokazati kao sudbonosan.
Dr. Alfred Blalock
Alfred Blalock (1899. – 1964.), inače iz Georgije, medicinu je završio na Univerzitetu Johns Hopkins (Baltimore, savezna država Maryland). Zbog nedovoljno dobrih ocjena, nije uspio dobiti željenu specijalizaciju iz kirurgije, ali se još nekoliko godina zadržao na istom fakultetu. Tamo je odrađivao pripravnički staž iz urologije, a volontirao je na kirurgiji te na otorinolaringologiji.
Godine 1925. se seli u Nashville (Tennessee), gdje stažira kod Barneyja Brooksa, šefa i prvog profesora kirurgije na Univerzitetu Vanderbilt. Blalock većinu svoga vremena provodi u istraživačkom laboratoriju. Kao osoba je bio temperamentan, pomalo ekscentičan, ali inovativan i vrlo ambiciozan.
Posebno se zanimao za uzroke hemoragičnog i traumatskog šoka. Želio je izazvati tradicionalna objašnjenja ovih fenomena, ali mu je hitno trebao sposoban i odgovoran pomoćnik u laboratoriju. I tu na scenu stupa Vivien Thomas.
Vivien Thomas u laboratoriju
Dr. Blalock je već od prvog dana postao svjestan marljivosti i talentiranosti svog novog pomoćnika. Dvadesetogodišnji Vivien Thomas je brzo učio, a imao je i spretne, mirne ruke. Blalock nije mogao poželjeti boljeg asistenta, kojem je, zbog svojih drugih obaveza na fakultetu, prepuštao sve više slobode u laboratoriju.
Njih dvojica su u to vrijeme izvela na stotine eksperimenata. Ne samo da su dokazali Blalockove pretpostavke o hemoragičnom šoku (da se može spriječiti nadoknađivanjem krvi), nego su time i otvorili put za bolje razumijevanje tzv. sindroma nagnječenja (Bywatersov sindrom ili traumatska rabdomioliza). Ovo njihovo otkriće će spasiti brojne živote na ratištima za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Vivien Thomas se seli u Baltimore
Kada je Alfredu Blalocku, 1941. godine, ponuđena pozicija šefa kirurgije na njegovom matičnom univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoru, on je inzistirao da mu asistent bude Viven Thomas.
Stalno na granici siromaštva i unatoč neslaganjima između njih dvojice, Vivien na kraju pristaje. U ljeto te iste godine, zajedno sa suprugom i dvije kćerkice, Vivien Thomas se seli u Baltimore.
I dalje je vladala kriza, pa je bio veliki problem pronaći smještaj, a segregacija je u Baltimoru bila još gora nego u Nashvillu. Rasizam je bio itekako prisutan i na samom univerzitetu: s obzirom na boju kože, Vivien se morao voditi kao domar, a nikako kao laboratorijski tehničar ili nešto slično.
To je podrazumijevalo nekoliko stvari. Kao prvo, bio je minimalno plaćen. Kao drugo, nije mogao koristiti glavni ulaz, nego sporedni, onaj “za crnce”.
I ne samo to: iako su Vivien Thomas i Alfred Blalock bili ravnopravne kolege u laboratoriju, Vivien je morao ručati u odvojenoj, “crnačkoj” kantini. Inače je izazivao toliku sablazan prolazeći hodnicima univerziteta, da je svoju radnu, bijelu kutu počeo oblačiti tek u laboratoriju.
Službeno zaposlen kao domar, još pored dvoje male djece, Vivien Thomas je jedva spajao kraj s krajem. Morao je raditi i razne druge, dodatne poslove. Istovremeno, on i Blalock će svojim istraživanjima postaviti temelje za još jedno vrlo važno otkriće u medicini.
Krenulo je od Helen Taussig
Godine 1943., Blalocku se obratila kolegica dr. Helen Taussig, šefica odjela za pedijatrijsku kardiologiju (usput, upravo je ona utemeljila ovu medicinsku disciplinu).
Helen je i sama bila vrlo zanimljiva ličnost. Zbog upale uha u djetinjstvu, imala je oštećen sluh, a inače je patila i od disleksije. Ništa od toga je nije spriječilo da završi medicinu na Johns Hopkinsu, jednoj od rijetkih ustanova na svijetu koja je tu mogućnost pružala i ženama. Helen Taussig će, na više načina, ostaviti neizbrisiv trag u modernoj medicini.
Uglavnom, ona je jedne prilike svratila do Blalocka te mu izložila problem poznat kao Fallotova tetralogija, koja se manifestirala kao “sindrom plave bebe”. Radilo se o urođenoj srčanoj mani, koja je kod djece dovodila do velikih problema s cirkulacijom i disanjem, što je najčešće rezultiralo smrću.
S obzirom na to da je Blalock već bio poznat kao hrabar i inovativan doktor, Helen je od njega tražila pomoć. Nadala se kako će on biti u stanju naći neko kirurško rješenje, odnosno da će uspjeti operativnim putem povećati dotok kisika u pluća djece koja su bolovala od ovog sindroma.
Prije Blalocka, Helen se obratila još jednom pioniru kardiokirurgije, dr. Robertu E. Grossu s Harvarda, ali je on tu ideju odmah odbio, smatrajući da to nije tehnički moguće izvesti. Ne zaboravimo, u to vrijeme, takva vrsta operacije je bila nezamisliva.
Ipak, Blalocka nije bilo potrebno nagovarati da prihvati taj izazov. Ono što njegova kolegica tada nije znala je to, da su on i Vivien Thomas, neovisno o spomenutom sindromu, već ranije vršili eksperimente koji su uključivali i prespajanje velikih krvnih žila.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.