Onoda je za mnoge heroj, simbol izdržljivosti, požrtvovanosti i sposobnosti. Često ga nazivaju posljednjim samurajem.
Za druge, on je ratni zločinac, fanatik i budala.
Treći smatraju da je to sve skupa stvar prošlosti, a u njegovom imenu vide priliku za zaradu.
Kako god, životna priča ovog japanskog komandosa iz Drugog svjetskog rata je neobična, zanimljiva te na više načina poučna.
Onoda, šumski demon
“Onodaaa! Onoda-san!”
Sve je utihnulo, osim žubora vode. Međutim, par trenutaka kasnije, živi svijet ove filipinske džungle bezbrižno je nastavio sa svojim cvrkutanjem, zujanjem, kreštanjem…
Zalaskom sunca, mladić je osjetio da je vrijeme za pauzu. Svakako je izgubio glas od silnog dozivanja. Zapalit će vatru, napraviti čaj, a onda i večeru. Već četiri dana kampira na ovom udaljenom otoku.
Ipak, nije gubio nadu. I sama pomisao da bi Onoda zaista mogao biti živ te da postoji šansa da ga baš on pronađe, ispunjavala ga je ushićenjem.
Zato je odlučio prvo izvući maleni kasetofon iz šatora. Kao i prethodnih dana, okačit će ga na granu i glasno pustiti stare japanske ratne pjesme. Prošlo je toliko godina, ali bi ih Onoda sigurno prepoznao. Ipak je to muzika njegove mladosti.
Sagnuvši se da dohvati radio, iza sebe je začuo veoma tih, ali zastrašujući škljocaj. Iako gotovo nečujan, taj mehanički zvuk je oštro odudarao od ovog prirodnog ambijenta. Prestrašen, mladić se instinktivno okrenuo.
Iz žbunja je polako izranjala prikaza u pohabanoj vojnoj uniformi, u njega čvrsto držeći uperenu pušku. Bio je to, glavom i bradom, potporučnik Onoda!
Preuzmite ovaj članak kao besplatnu e-knjigu (PDF), sadrži dodatne fotografije:
Od djeteta do vojnika
Pedesetak godina ranije, 19.3.1922., u selu Kamekawa, blizu grada Kainana i nekih 100 kilometara južno od Osake, rođen je Hiroo Onoda.
Osim njega, roditelji su imali šestero djece: još četiri dječaka i dvije djevojčice. On je bio peti po starini.
Kada je napunio 17 godina, Onoda odlazi u Hankou, grad u centralnoj Kini, gdje počinje raditi za jednu japansku kompaniju. Tu se bavi prodajom oslikanog porculanskog posuđa.
Japan i Kina su u to vrijeme bili u ratu. Japan je okupirao određene dijelove Kine, a i grad Hankou je bio pod njihovom kontrolom. Japanci, koji su tamo radili, uglavnom su se družili samo jedni s drugima.
Onoda se toga nije pridržavao. Gotovo svake noći je išao na ples gdje su uglavnom izlazili Kinezi, bolje rečeno, Kineskinje. Tako je ubrzo naučio i jezik.
Zanimljivo je spomenuti da je Hankou jedan od tri grada (pored Wuchanga i Hanyanga), koji će se kasnije spojiti u metropolu i postati Wuhan, grad koji je danas najpoznatiji po tome što je u njemu, krajem 2019. godine, zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom.
Uglavnom, par godina kasnije, Onoda je dobio poziv za vojsku. Japansko carstvo je već službeno ušlo u Drugi svjetski rat.
Specijalni trening
Mlad, sposoban i nadobudan, Onoda se brzo istaknuo. Nakon obuke u regularnoj vojsci, prebačen je u Nakano, centar za vojno-obavještajne operacije.
Nakano je bila mala, prestižna akademija, smještena u Tokiju (naselje Nakano, po kojem je dobila ime). S obzirom na to da je postojanje te škole bilo stroga tajna, o njoj se ni danas ne zna mnogo.
Službeno, radilo se o centru za istraživanje vojnih komunikacija. Neslužbeno, to je bilo glavno središte za treniranje špijuna u Japanu.
Kako god, polaznici su birani veoma pažljivo i po izuzetno strogim kriterijima, a cilj je bio proizvodnja elitnih operativaca, koji će kasnije biti strateški raspoređeni po različitim područjima Azije na koja je Carstvo pretendiralo.
Tako su Onoda i drugi ovdje imali razne predmete: od stranih jezika, filozofije i svjetske politike, preko borilačkih sportova, do vještina prikupljanja podataka, sabotaže i gerilskog ratovanja.
Podrazumijeva se, trening je bio više nego intenzivan. Fokus je stavljen na preuzimanje inicijative, “situacijsku svjesnost”, zapažanje svih detalja, prikupljanje i analiziranje informacija, zavaravanje neprijatelja…
Nakano akademija: cilj opravdava sredstva
U regularnoj vojsci, Onoda i ostali su učili da se bore, napadaju neprijatelje i pobiju ih što više, prije nego i sami budu ubijeni.
Ali, na Nakano akademiji se primjenjivao mnogo sofisticiraniji pristup: najvažnije je pod svaku cijenu ostati živ (po mogućnosti neprimijećen), a kako bi neprijatelju dugoročno nanio što više štete.
Recimo, dok je za običnog vojnika bila strašna sramota i sigurnosni rizik da bude zarobljen od strane neprijatelja (kasnije bi mu se i sudilo u Japanu jer je to dozvolio, tj. što se nije ubio prije toga), na Nakanu su ih učili kako ponekad mogu namjerno dopustiti da ih zarobe.
To bi se radilo u situacijama kada moraju komunicirati s drugim zarobljenicima ili kako bi zavarali neprijatelja pružajući mu lažne informacije na ispitivanju.
Dakle, jedan od osnovnih principa kojim su ih podučavali je bio da cilj opravdava sredstva. Tu nema prostora za neke nepotrebne formalnosti i kruta pravila – najvažnije je obaviti zadatak. Inteligencija je ispred sile.
Nema priznanja, nema slave
Kao budućim pripadnicima ovog tajnog ogranka japanske carske vojske, često su im ponavljali da ne očekuju nikakvu slavu za svoja buduća ratna postignuća.
Dok obični vojnici mogu biti nagrađivani ordenjem, promaknućima i divljenjem javnosti, polaznici Nakano akademije se trebaju pomiriti s anonimnošću i punom diskretnošću. Svoju stvarnu ulogu u vojsci ne samo da trebaju kriti od neprijatelja, nego i od drugih vojnika, od rodbine, prijatelja…
Za njihove prave zadatke će znati samo nekolicina iz vojnog vrha. Neće biti nikakvih javnih priznanja. Oni zato moraju biti osobe s integritetom, pojedinci koji su mentalno izuzetno jaki.
Neki od polaznika su nadređenima izrazili svoje sumnje da nisu dovoljno pametni za posao vojnih špijuna. Jedan od trenera im je odgovorio: “Kao prvo, vi niste slučajno odabrani na Nakano akademiju. Kao drugo, čim se pitate jeste li dovoljno pametni, to je dokaz da imate potencijala.”
Onoda na tajnom zadatku
U završnim godinama Drugog svjetskog rata, američka mornarica je ozbiljno ugrožavala ambicije Japana na Pacifiku. Iz tog razloga, japanski vojni stratezi su zaključili kako je vrijeme da iz rukava izvuku tajni adut – polaznike Nakano akademije.
Njihov trening je zato morao biti završen ubrzanim tempom. Mladići su uskoro raspoređeni po različitim teritorijama: današnjoj Indiji, Mijanmaru (Burmi), Maleziji, Indoneziji, Filipinima…
Krajem 1944. godine, Onoda je dobio zadatak da ide na filipinski otok Lubang.
Na Lubangu je otprije bilo stacionirano oko 250 japanskih vojnika. Ukoliko se Amerikanci iskrcaju na otok, Onoda treba predvoditi postojeću vojsku i gerilskim napadima obeshrabrivati neprijatelja. Do tada, izviđanje terena i pripreme.
Ništa harakiri!
Prije same misije, general-pukovnik Yokoyama, Onodin nadređeni, otprilike mu je rekao: “Apsolutno je zabranjeno da u bilo kojem trenutku sebi oduzmeš život.
Možda će potrajati tri godine, možda pet, ali šta god da bude, na kraju ćemo se vratiti po tebe i ostale. Do tada, sve i da ti ostane samo jedan vojnik, tvoje je da ga nastaviš misiju.
Moguće da ćeš morati živjeti samo od kokosa. Onda, neka bude tako! U svakom slučaju, ne smiješ podići ruku na sebe!”
Predaja, naravno, nikada nije ni dolazila u obzir.
Yokoyama u tom trenutku nije mogao ni zamisliti kako će se situacija zaista odvijati i do koje mjere će tada 22-godišnji Onoda ozbiljno shvatiti njegove riječi.
Lubang, Filipini
Filipini (službeno: Republika Filipini) je otočna država na zapadnom Pacifiku, jugoistočna Azija. Ovaj arhipelag se sastoji od oko 7 640 otoka. Jedan od njih je i Lubang.
Lubang ima površinu od 125 kvadratnih kilometara. Klimu obilježavaju relativno visoke temperature, velika vlažnost i obilne kiše – čak i izvan kišne sezone.
Po rubovima otoka, visoke litice i atraktivne tropske plaže, a u unutrašnjosti pašnjaci i džunglom prekrivena brda. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom.
Lubang, kao i ostatak Filipina, u tom periodu je bio pod vlašću Japanskog carstva. Međutim, Amerikanci su se opasno približavali.
Po čemu je Lubang toliko bitan?
Prije svega, zašto je Japan postavio cijeli jedan garnizon na otok poput Lubanga? Zašto bi i Japanci i Amerikanci trošili svoje dragocijene resurse i ratovali oko tako malog i nebitnog mjesta?
Odgovor: položaj.
Naime, Lubang je od Manile, glavnog grada Filipina, udaljen samo 150 kilometara. Kontrola nad Lubangom (i obližnjim otocima), značila je kontrolu nad tim dijelom morskog prolaza prema Manili.
Dakle, Onoda je imao prilično ozbiljan zadatak.
Onoda došao, ali nije dobrodošao
Kada je, početkom 1945. godine, Onoda stigao na Lubang, tamošnjim zapovjednicima je objasnio svoju ulogu te im je predložio da što prije počnu sa pripremama za sve izvjesniju američku invaziju.
Prvo bi morali, ostrašćeno ih je uvjeravao, raznijeti pristanište za brodove te uništiti avionsku pistu. Zatim se trebaju početi povlačiti prema unutrašnjosti otoka, dopremajući tamo oružje i zalihe hrane…
Međutim, nije očekivao da će biti tako hladno dočekan. O tome zašto ga ovi oficiri nisu ozbiljno shvatili, možemo samo nagađati. Možda zbog njegovog neiskustva i mladosti? Ipak su mu bile tek 22 godine.
Moguće i da su toplo more, dugačke pješčane plaže te obilje hrane doprinijeli pretjeranoj opuštenosti inače vrlo discipliniranih japanskih oficira.
Ili su, možda, bili tako fanatično uvjereni u superiornost svoga carstva, da nisu ni mogli ozbiljno shvatiti opasnost od približavanja američkih trupa?
Šta god da je bilo u pitanju, činjenica da nisu poslušali mladog potporučnika Onodu, sve će ih skupo, preskupo koštati.
Pakao na rajskom otoku
Nepuna dva mjeseca nakon što je Onoda stigao na Lubang, američka mornarica se približila tom dijelu Filipina.
Napad su izveli 28.02.1945. godine. Bilo je brzo i žestoko.
Od 250 japanskih vojnika na otoku, poginulo je njih 200. Ostali su se uglavnom predali.
Za vrijeme napada, Onoda je pokupio nešto municije i hrane. Zajedno s nekolicinom drugih vojnika se zaputio prema unutrašnjosti otoka, što je i bila njegova originalna misija u slučaju invazije.
Uzbuđeni i zapuhani, penjali su se u brda. Tek bi se povremeno okrenuli u smjeru obale. Daljinu su parali bljeskovi, odzvanjali su rafali i detonacije…
Bez obzira na sve – ili baš zbog toga – Onoda je precizno znao šta mu je činiti.
Napeta situacija
Dvadesetak umornih, prestrašenih i gladnih japanskih vojnika, spavanje po pećinama te oskudne zalihe municije i hrane, obično nisu dobra kombinacija. Napetost je rasla, a svađe postajale sve češće.
Nije im trebalo dugo da odluče kako je najbolje da se podijele u manje grupe. Složili su se da će tako biti funkcionalniji, bolje izbjegavati neprijatelja i pokrivati veće područje.
Ali, u biti, jedva su čekali da se odvoje od Onode, koji je imao najviši čin od prisutnih i bio je više nego odlučan da se misija nastavi (samo je on znao koja je prava misija).
Zahtijevao je strogu disciplinu, što je značilo i minimalne obroke, a kako bi zalihe hrane duže potrajale. Gladnim i iscrpljenim vojnicima to nikako nije odgovaralo.
Na kraju su ostali samo dvadesetčetvorogodišnji potporučnik Onoda i još trojica: Shoichi Shimada (31), Kinshichi Kozuka (25) i Yuichi Akatsu (23). Vojnici iz drugih grupa su ubrzo ostali bez hrane i većinom su se predali američkim trupama.
Život u divljini
Zajedno sa svojom grupom, Onoda je vrlo efikasno iskorištavao prednosti koje im je pružala divljina Lubanga. Znanje, koje je stekao u Nakano akademiji, ovdje se pokazalo od ključne važnosti.
Ipak, o samom preživljavanju u divljini je najviše učio od Shimade, koji je bio seosko dijete i većinu života je proveo u prirodi. Na primjer, Shimada im je pokazivao kako plesti sandale od slame (waraji – pletene “japanke” koje se zavežu iznad zgloba). Takva obuća je bila idealna za blatnjavi, močvarni teren po kojem su se kretali.
Učili su i praviti zamke za sitnu divljač, plesti mreže od lijana, ložiti vatru koja ne proizvodi puno dima, šivati i prekrajati odjeću…
Recimo, pošto su se stalno provlačili kroz grmlje, prišivali su dodatne slojeve na ramena jakne, da što duže opstanu. Također bi prokidali unutrašnjost jakne i oboda kape, a onda bi ih izvrnuli i u ta mjesta zabadali grane s lišćem – to im je bila kamuflažna odora.
Od žice su pravili igle, a kao konac su im služila vlakna prašumskih biljaka. Suvišni dijelovi šatora su postajali materijal za zakrpe.
Ipak, uniforme, jedina odjeća koju su imali, nisu se toliko trošile i kidale, koliko su – trunule. Posebno za vrijeme kišnih sezona, koje na Lubangu traju skoro cijelo ljeto.
Onoda i ostala trojica bi se tada natiskali u jedan šator, pećinu ili neko improvizirano sklonište, mokri do gole kože i dršćući od hladnoće. U tom periodu se ništa nije moglo raditi. Od guste kiše se nije vidjelo ni deset metara u daljinu. Okolo, samo bujice i blato.
Prašumska gastronomija
Ono malo riže, što su imali kao zalihu, nije im moglo dugo potrajati. Zato su im glavni izvor energije bile banane i kokosovi orasi. Na otoku su u sezoni mogli pronaći i citruse, mango, papaju, ananas…
Povremeno bi ubili kravu lokalnih seljaka. Veliki dio mesa bi skuhali i danima podgrijavali, a ostatak su sušili na dimu.
Lovili su i vodene bivole i konje. Od bivola bi dobili mnogo mesa, ali je bilo žilavo i jako. Konjsko je bilo mekano, ali je također imalo snažan miris.
Hvatali su i veprove, divlje kokoši, iguane (koje su dosezale i metar u dužinu), divlje mačke, štakore…
Sve je u prašumi predstavljalo luksuz, pa tako i sol. Zvali su je “magični lijek”. Uglavnom su jeli potpuno neslanu hranu ili bi samo malo posolili. Zbog prisustva neprijatelja na obalama otoka, nije bilo lako doći do ovog dragocijenog minerala.
Pripremanje uobičajenog obroka bi izgledalo ovako: zelene, nezrele banane bi dobro isprali u hladnoj vodi (da ublaže gorčinu – jeli su ih zajedno s korom), a onda bi ih kuhali u kokosovom mlijeku, u koje bi ubacili i komadić dimljenog mesa.
Od jedne krave bi dobili 250 šnita suhog mesa. Onoda je odredio da na dnevnoj bazi jedna osoba uzima jednu šnitu. Kada su bili posebno aktivni, onda mogu pojesti dvije.
Kada bi povremeno od seljaka “zaplijenili” nešto riže, od nje bi napravili čorbu, u koju su ubacivali i lišće papaje, batata ili patlidžana.
Nakon obroka, zube su prali snopom dlačica s kokosovog oraha.
Negostoljubiva fauna
Morali su paziti na svaki svoj pokret, danju i noću. Ali, nisu se morali čuvati samo protivničke vojske – životinje u prašumi nisu bile ništa gostoljubivije.
Na primjer, ovi mladi gerilci su oružje svakodnevno podmazivali palminim uljem. Puške su vremenom upile toliko ulja, da su privlačile štakore, koji su glodali kundake i druge drvene dijelove oružja.
Veći problem od štakora su im bili – mravi. Bilo je bar pet različitih vrsta koje grizu, a jedna od tih vrsta je bila posebno neugodna: ne samo što su komadiće zemlje uporno odlagali u cijevi njihovih pušaka, nego su imali i otrovan ugriz.
Onodu je takav mrav jednom ugrizao za uho. Otrov je izazvao oteknuće i povišenu temperaturu. Na to uho danima ništa nije mogao čuti.
Pčele su također predstavljale opasnost. Nailazili su na rojeve široke po trideset, a dugačke do stotinu metara. Kada bi se susreli s jednim takvim rojem, bježali su u šumu. Ako za to ne bi bilo vremena, pokrivali su se šatorima i disali što je lakše moguće, dok roj ne bi produžio dalje. Naime, pčele su bile agresivne, pa su ih ubadale i na najmanji pokret.
Onodu su više puta ujedale i otrovne stonoge. Oteklo bi mu cijelo tijelo, a ožiljci su veoma sporo zarastali.
Osim toga, morali su se paziti škorpiona i zmija. Neke od tih zmija su bile debele poput ljudskog buta.
U gustoj kišnoj šumi, gdje sve liči jedno na drugo, svaki list je mogao predstavljati bolan ubod, a svaka grana – smrtonosan ugriz.
Jedan manje u timu
Nikada nisu previše zadržavali na istom mjestu. Svakodnevno su izviđali teren i otkrića ucrtavali na kartu. Kretali su se brzo, ali oprezno i tiho. Za sobom su sakrivali sve tragove. Vojne odore, jedinu odjeću koju su imali, prali su pepelom u obližnjim potocima.
Bili su više gladni nego siti. Stalno u pokretu, stalno na oprezu. Potpuno izolirani od vanjskog svijeta i osuđeni jedni na druge. Česte i duge kiše nisu olakšavale situaciju.
Jedne noći, dok su ostali pokušavali uhvatiti nešto sna u jednom od brojnih skrovišta, stražu je čuvao najmlađi od njih, Yuichi Akatsu.
Međutim, kada su se pred zoru Onoda i drugi probudili, Akatsu nije bio tu. U prvi tren su pomislili da je otišao u toalet. Ali, to je potrajalo.
“Akatsu! Akatsu!”
Pozivi su bili tihi, ali odlučni. Njihov kolega nije odgovarao na njih. Sad su već postajali nervozni i sve su čvršće držali svoje puške.
Bez riječi, Onoda je ostaloj dvojici pokretima ruke dao naredbu. Razdvojili su se na tri različite strane te brzo i efikasno pretražili područje oko logora.
Nije bilo naznaka neprijateljskog prisustva.
Ubrzo su shvatili da je Akatsu jednostavno – pobjegao.
Onoda postaje još oprezniji
Činjenica da je Akatsu pobjegao, za Onodu je značila samo jedno: sigurnosni rizik. Neprijatelj je lukav i okrutan, pa će iz Akatsua, milom ili silom, izvući sve informacije.
Zato sada moraju biti posebno oprezni – stalno mijenjati rute kretanja, naći nova skloništa i praviti više zamki. Sve što je Akatsu znao, može znati i neprijatelj.
Zanimljivo, Akatsu se nije odmah predao. Prvo je nekoliko mjeseci sam boravio u džungli. Sigurno mu nije bilo lako donijeti odluku.
O vraćanju svojim ratnim drugovima nije bilo govora. Ne zato što otpočetka nije imao volje ni snage za takav život, ili što mu oni ne bi oprostili, već je bijegom pokazao kukavičluk i tako izdao čast Carstva.
A opet, ovako sam, u šumi, neće dugo opstati. Umrijet će od gladi, bolesti, ili će ga ubiti protivnički vojnici. Ali, svjesno se predati na milost i nemilost neprijatelju… Teška odluka.
Što je više odugovlačio, sve mu je manje bilo stalo do vlastitog života. Na kraju se spustio do prvog naseljenog mjesta i prijavio se filipinskim vlastima.
Znali su da je rat gotov?
Nakon predaje, Akatsu je proveo nekoliko mjeseci u filipinskom istražnom zatvoru. Ne može se reći da su inspektori bili ljubazni ili prijateljski raspoloženi. Ipak, sve je prošlo mnogo bezbolnije nego što je on mislio. Naime, rat je bio zaista završen – i to prije skoro 5 godina!
Akatsu je inspektorima objašnjavao da Onoda, pa onda i ostali, jednostavno nisu bili svjesni da je rat gotov.
-A je li? – grmio je stariji inspektor -Niste bili svjesni? Kako onda ja pouzdano znam da su vam, čim je rat završio, Amerikanci iz aviona bacali poruke po šumi? Ne znate čitati ili?
Inspektor se rukama naslonio na stol i prijeteći se nagnuo prema iscrpljenom japanskom vojniku. Nestrpljiv da čuje njegov odgovor, ljutitim pokretom glave je požurivao prevoditeljicu.
-To… To je istina. – pomirljivo je promrmljao Akatsu.
Misteriozna poruka
Akatsu se jasno sjećao kako su jedne prilike bili veoma gladni, pa su upucali kravu na nekoj livadi.
Iako važne za preživljavanje, takve periodične operacije su za njih predstavljale veliki rizik. Naime, pucnjem su neprijatelju odavali svoj položaj, a na otvorenom su bili prilično izloženi.
Zato su morali raditi brzo: par njih bi čuvao stražu, dok bi druga dvojica rezala komade mesa. Onda bi te komade zajedno odnijeli u šumu, pa bi se vratili po ostatak.
Kada bi premjestili u šumu sve što se može iskoristiti, odatle bi meso dalje nosili dalje na planinu, gdje bi ga sušili i posakrivali po svojim brojnim skloništima.
Međutim, te prilike, kada su se iz šume vraćali na livadu po ostatak, Onoda je išao prvi. Iz daljine je primijetio nešto neobično na ostacima nesretne krave – izgledalo je kao list papira. Odmah je čučnuo, a drugi su učinili isto.
Još uvijek zaklonjeni bujnim zelenilom, pogledima i zapetim puškama su pažljivo skenirali okolinu. Od neprijatelja nije bilo ni traga ni glasa.
Nakon nekog vremena, pokrenuli su se i lagano klizili rubom šume, uzduž livade, i dalje napeto osmatrajući i osluškujući sve oko sebe. Na Onodin znak, Kozuka se vješto uzverao na obližnje stablo, kako bi se dvogledom još jednom uvjerio da neprijatelj nije u blizini.
Zbunjeni, ali i dalje na oprezu, vratili su se na početnu poziciju. Shimada je pokretima ruku izrazio želju da sam ode provjeriti o čemu se radi. Onoda je nevoljko pristao. Strateški su se rasporedili kako bi pokrivali Shimadu.
U but lešine je bio zaboden mali nož, a na njemu prikačen papir. Pisalo je: “Rat je završen 15.08.! Siđite s planine!” Shimada se nekoliko puta nervozno osvrnuo, otkinuo papir i brzo se vratio ostatku ekipe.
To je bilo krajem 1945., nepunih godinu dana od početka njihovog gerilskog života.
Ništa od spašavanja
Pet godina od tog događaja i nekoliko mjeseci nakon što se predao, Akatsu je izručen matičnoj zemlji. Tek je tada službeni Japan, sada već reformirana zemlja, saznao za Onodu i drugu dvojicu. Naime, smatralo se da nije bilo preživjelih vojnika na Lubangu.
Međutim, vlasti na Filipinima tada nisu bile spremne udovoljiti zahtjevima Japana da pošalju spasilačke timove i vrate svoje državljane.
Moguće da se radilo o inatu, nepovjerenju i lošim sjećanjima na prisustvo nekadašnjeg okupatora na filipinskom tlu, makar se radilo i o civilnim misijama. Ili su Filipinci jednostavno imali važnijih briga – zemlja je još uvijek pokušavala stati na vlastite noge.
Ipak počinje potraga
Uglavnom, Onoda, Shimada i Kozuka i dalje bili prepušteni sami sebi. Kako se svaka grupa mora prilagoditi svom najslabijem članu, a to je u njihovom slučaju donedavno bio Akatsu, sada, bez njega, bili su mnogo odlučniji, brži i efikasniji.
Povremeno ulazili u sukobe s lokalnom policijom. U jednom od takvih okršaja, 7.5.1954. godine, pokrivajući Onodu i Kozuku koji su bježali, Shimada je smrtno stradao.
Nakon tog incindenta, filipinska vlada je konačno dala dopuštenje Japanu za slanje spasilačkih timova. Postalo je jasno da se ovi neuhvatljivi i opasni vojnici moraju što prije udaljiti s Lubanga. Njihovi državljani, njihov problem.
I zaista, idućih nekoliko godina, iz Japana su na Lubang dolazili državni službenici, razni volonteri i rodbina zabludjelih gerilaca, u nadi da će ih pronaći te ih nagovoriti da se vrate nazad.
Dozivali su ih, glasno puštali japansku muziku, ostavljali im poruke po šumi, kao i različite novine i magazine iz Japana, a s namjerom da im dokažu kako je rat zaista već odavno gotov i da neće imati nikakvih problema kada se predaju.
Čak se i Akatsu u nekoliko navrata pridruživao timovima i govorio na megafon, pokušavajući nekadašnjim ratnim drugovima pokazati da je živ i zdrav iako se još davno predao, tj. rat je završen i sve će biti u redu.
Ali, uzalud. Od Onode i Kozuke ni traga.
Onoda ne odustaje
Petnaest godina kasnije, 31.5.1969., nakon što višegodišnja potraga nije dala nikakve rezultate, Onoda je službeno proglašen mrtvim. Tom prilikom je posthumno nagrađen Ordenom izlazećeg sunca. U pitanju je jedno od najviših priznanja koja su se u Japanu dodjeljivala, pored ostalog, i za izuzetnu vojnu službu.
Samo što Onoda ne da nije bio mrtav, nego je još odlučnije nastavio sa svojom misijom. Sada su ostali samo on i Kozuka, ali to nije značilo da su posustali.
Naravno, oni su u tim proteklim godinama čuli i pozive, govore, japansku muziku, pronalazili letke, magazine i novine…
Onoda je jedne prilike mogao čuti i svog starijeg brata, koji se također borio u Drugom svjetskom ratu, kako ga preko megafona poziva da se vrati kući. Ali, kada je malo razmislio, zaključio je da u pitanju mora biti neki glumac kojeg su Amerikanci upotrijebili da oponaša njegovog brata.
Naime, ne treba zaboraviti da se Onoda na Nakano akademiji upoznavao sa raznim obavještajnim i kontraobavještajnim metodama. Za njega, svi ti pokušaji ostvarivanja kontakta i nagovaranje na predaju nisu bili ništa drugo, nego psihološki rat, propaganda i podla podmetanja lukavog neprijatelja.
U njegovoj glavi, ne samo da je rat još uvijek trajao, nego je bilo samo pitanje vremena kada će se moćna carska vojska vratiti na Lubang i protjerati neprijatelja. Do tada, njegovo je da, zajedno s Kozukom, čuva položaj, izviđa situaciju te povremeno sabotira neprijateljske položaje i aktivnosti.
Nema predaje, kako je i glasilo originalno naređenje. Te riječi general-pukovnika Yokoyame Onoda je vjerno slijedio već 24 godine, a tako će nastaviti i dalje.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.
Preuzmite ovaj članak kao besplatnu e-knjigu (PDF), sadrži dodatne fotografije: