Domaćin kao “bodyguard” parazita
Kako bi svojim potomcima pružili zaštitu, neki paraziti su u stanju preobratiti druge životinje u vlastitu stražu, odnosno u čuvare njihovih potomaka. Ova vrsta manipulacije je zabilježena i na relaciji nekih parazitskih osa i gusjenica.
Proces počinje tako što parazitska osa (Glyptapanteles) ubode gusjenicu (Thyrinteina leucocerae) i u nju ubrizga svoja jajašca. Gusjenica se vrlo brzo oporavi od napada i nastavi živjeti normalno.
Unutar gusjenice, iz jaja se izlegu ličinke ose. One se počinju hraniti svojim domaćinom, konkretnije, njegovom hemolimfom (tekućinom koja kod gusjenica ima ulogu krvi). Naravno, paraziti izbjegavaju oštećenja vitalnih organa.
Nakon petnaestak dana, vrijeme je da ličinke napuste tijelo gusjenice, kako bi se začahurile i tako dovršile proces svog sazrijevanja. Iz gusjenice može izaći i do 80 parazitskih ličinki.
Međutim, jedna ili dvije od njih ipak ostaju u domaćinu. One ispuštaju određene spojeve, koji mijenjaju ponašanje gusjenice. Naime, gusjenica se ponaša zaštitnički prema začahurenim ličinkama ose, tjerajući druge insekte koji se približe njihovim kukuljicama. Ona također koristi vlastitu svilu kako bi isplela dodatne zaštitne slojeve za kukuljice.
To će trajati dok ličinke ne sazriju i napuste kukuljicu kao odrasle ose. Nakon toga, pošto je ispunila tu svoju bizarnu ulogu, gusjenica ugiba.
Socijalni paraziti
Mravi, pčele, ose i neki drugi insekti žive u izuzetno razvijenim društvenim uređenjima, tzv. eusocijalnim organizacijama (eusocijalnost, od grč. εὖ / eu – dobro, i lat. societas – društvo). To podrazumijeva i složenu komunikaciju među jedinkama.
Međutim, postoje paraziti koji su u stanju manipulirati ovim kompleksnim zajednicama. Na primjer, gusjenice jedne vrsta leptira (Phengaris rebeli, ranije: Maculinea rebeli), su u stanju imitirati miris i zvukove mravljih larvi.
One mrave tako zavaraju, pa ih ovi pažljivo “vraćaju”, tj. prenose u svoj mravinjak, gdje se brinu o njima kao da su zaista njihovi. U sigurnosti mravinjaka, tu se paraziti hrane upravo – larvama mrava. Da bi stvar bila zanimljivija, u toj priči glavni parazit nije leptir i njegovo potomstvo, nego ose.
Naime, jedna parazitska osa (Ichneumon eumerus) nadlijeće mravinjake, tražeći one u kojima se već nalaze spomenute parazitske gusjenice leptira. Na koji način ih ona može detektirati, još uvijek nije poznato. Kako god, ona to radi prilično uspješno. Nakon što locira jedan takav mravinjak, osa se uvlači u njega.
Logično, čim primijete uljeza, mravi kreću u masovni napad. Međutim, ova osa ima tajno oružje: ispušta feromone koji zbune mrave i mijenjaju im ponašanje. Umjesto da ubiju uljeza, oni postaju agresivni jedni prema drugima te ulaze u međusobne borbe.
Osa iskorištava tu situaciju i pronalazi gusjenice leptira. U njih ubrizgava vlastita jajašca. Iz tih jaja će se izleći larve ose, koje će se hraniti svojim domaćinima, gusjenicama. Nakon što se gusjenice začahure, što je normalna faza u razvoju leptira, iz njih na kraju neće izaći novi leptir, već – odrasla osa. Ona će se potom brzo izvući iz mravinjaka i nastaviti sa svojim životom.
Hrabre (ne)sreća prati
Zanimljiv je slučaj i s parazitom Toxoplasma gondii. Radi se o mikrobima koji izazivaju bolest poznatu kao toksoplazmoza. T. gondii napada većinu ptica i toplokrvnih životinja, uključujući i čovjeka.
Krajnji domaćini ovih parazita su životinje iz porodice mačaka (Felidae) – od obične, domaće mačke, do velikih zvijeri, poput leoparda ili tigra. Kako bi došli do svog cilja, paraziti usput inficiraju druge životinje, manipulirajući njihovim ponašanjem.
Česta meta ovih parazita su glodavci, npr. miševi i štakori. Nakon što inficira ovog usputnog, intermedijarnog domaćina, T. gondii izaziva stvaranje cisti u njegovom mozgu, a te izrasline onda izlučuju enzim zvani tirozin hidroksilaza. Ovaj enzim je direktno povezan sa proizvodnjom dopamina, važnog neurotransmitera u procesu donošenja odluka.
Dakle, paraziti mijenjaju ponašanje domaćina: umjesto urođenog straha od mačjeg mirisa, miševi i štakori počinju prema tom mirisu osjećati određenu privlačnost. Zbog te novootkrivene neustrašivosti, oni mačkama postaju lak plijen. Parazitima upravo to i treba: iz nekog razloga, T. gondii se može razmnožavati samo u probavnom traktu mačke. Odatle se izlučuje putem mačjeg izmeta, na koji će naići neki novi miš ili štakor…
Mogu li paraziti upravljati i našim ponašanjem?
Spomenuti parazit, Toxoplasma gondii, napada i čovjeka. Na ljude se može prenijeti, na primjer, putem kontaminiranog mesa koje je nedovoljno termički obrađeno, zaraženog mlijeka, neopranog voća i povrća, preko kontakta s mačjim fekalijama, itd.
Iako relativno česta, toksoplazmoza nije naročito opasna za ljude. Simptomi su uglavnom slični kao kod gripe: iscrpljenost, povišena temperatura, glavobolja… Ipak, ta zaraza može biti veoma opasna za trudnice, odnosno za razvoj ploda.
Neki stručnjaci smatraju kako su ovi paraziti u stanju manipulirati i ponašanjem ljudi. Postoje tvrdnje da T. gondii može izazvati ozbiljne psihičke bolesti, kao što je shizofrenija/šizofrenija. Međutim, takve tvrdnje nisu dovoljno istražene.
Ali, zašto ljudi?
Ako bi paraziti mogli tako utjecati na ponašanje ljudi, pitanje je: zašto bi? U slučaju T. gondii, njihov krajnji cilj je probavni sistem mačke. Koliko je poznato, jedino se u mačkama mogu reproducirati. Dakle, manipulacija ponašanjem posrednih domaćina služi jedino kako bi se ovi paraziti našli u krajnjem domaćinu. Zašto onda čovjek?
Postoji interesantno objašnjenje: zato jer su u prošlosti naši preci bili meta napada velikih mačaka. U tom slučaju bi imalo smisla da T. gondii mijenja ponašanje ljudi, odnosno da nekako blokira prirodan ljudski strah od zvijeri. Tako bi inficirane osobe postajale laka žrtva neke velike mačke, npr. leoparda. I sve to kako bi se ovi paraziti lakše dokopali organizma krajnjeg domaćina te se u njemu razmnožili.
Zagovornici ovakvih pretpostavki smatraju da se do današnjih dana zadržala ta mogućnost manipulacije ljudskim ponašanjem od strane parazita. Naravno, zbog nedovoljne istraženosti i nedostatka dokaza, radi se samo o spekulaciji i poigravanju interesantnim idejama.
U svakom slučaju, vidjeli smo neke od najzanimljivijih primjera u kojima paraziti na razne načine mijenjaju ponašanje svojih domaćina, a ponekad i sami postaju žrtve drugih parazita.