U zdravoj mjeri, perfekcionizam može biti koristan u svladavanju prepreka i postizanju uspjeha. Međutim, kada se kaže “perfekcionizam”, obično se misli na onaj nezdravi, koji za pojedinca predstavlja izvor raznih problema i nesreće općenito.
Ovaj ekstremni, iracionalni, toksični perfekcionizam u sebi nužno uključuje određenu vrstu kontradiktornosti: osoba priželjkuje uspjeh, ali se u tolikoj mjeri boji neuspjeha i negativne reakcije drugih ljudi, da često sabotira samu sebe.
Naime, perfekcionisti izjednačavaju vlastitu “izvrsnost” sa odobravanjem, poštovanjem i ljubavlju od strane drugih ljudi. Drugim riječima, osoba sklona perfekcionizmu je duboko uvjerena da vrijedi samo onoliko koliko je uspješna i koliko se može prikazati uspješnom.
Bez toga, ne može biti prihvaćena ni voljena. Odatle dolazi ta težnja za savršenstvom i nepogrešivošću. Sam “uspjeh” ne mora biti isključivo onaj poslovni: u pitanju može biti fizički izgled, obrazovanje, ljubavni život, društvena ostvarenost, itd.
Mogući uzroci perfekcionizma
Perfekcionizam je vođen ponajprije unutrašnjim pritiscima, poput potrebe za izbjegavanjem neuspjeha te moguće kritike/osude. Korijeni takvih pritisaka uglavnom potječu iz djetinjstva.
Ipak, smatra se da bi u svemu tome mogla postojati i jedna socijalna komponenta, pošto je sklonost perfekcionizmu u zadnjih 30 godina značajno povećana među mlađim osobama, bez obzira na spol ili kulturu iz koje dolaze. Razlog bi mogao biti sve veća profesionalna i akademska konkurencija, kao i negativni učinci “društvenih medija” – od negativnih komentara, do stalne i nezdrave usporedbe s drugim ljudima.
Kako prepoznati perfekcionizam?
Osobe sklone perfekcionizmu sebi i drugima postavljaju nerealno visoke ciljeve i kriterije. Pošto je to, naravno, nemoguće ostvariti, brzo uočavaju svoje i tuđe greške, prema kojima su pretjerano kritički nastrojene.
Perfekcionisti često odgađaju zadatke i obaveze, upravo zbog straha od neuspjeha. Oni odbacuju komplimente i rijetko ili nikako ne prepoznaju vlastiti uspjeh. Umjesto toga, okreću se određenim osobama u životu od kojih očekuju odobravanje i potvrdu (vrlo često onu roditeljsku).
Tipovi perfekcionizma
Perfekcionizam se može podijeliti na tri osnovne vrste:
- orijentiran na sebe – kada očekujemo previše od sebe;
- orijentiran na druge – očekujemo previše od drugih;
- društveno propisan perfekcionizam – uvjerenje da drugi od nas očekuju previše (a mi to “moramo” ispuniti).
U svakom od ovih slučajeva se radi o postavljanju nerazumnih standarda pred sebe i druge osobe. Takva očekivanja je teško ili nemoguće ostvariti, pa zato perfekcionizam postaje izvor patnje.
Da li je perfekcionizam mentalna bolest?
Perfekcionizam je osobina ličnosti koja u ekstremnim oblicima može biti prilično štetna. Iako se perfekcionizam ne smatra mentalnom bolešću, on je zajednički faktor mnogih psihičkih poremećaja, posebno onih koji se baziraju na kompulzivnim mislima i ponašanju, npr. kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Opasnosti perfekcionizma
Znamo da savršenstvo u stvarnom životu ne postoji. Zato nezdrava težnja za savršenstvom (perfekcijom) vodi do negativnih ishoda, kao što su:
- prokrastinacija (odgađanje, odlaganje obaveza i planova);
- izbjegavanje izazova;
- toksične usporedbe s drugima;
- kreativne blokade;
itd.
Perfekcionizam se obično “hrani” strahom od neuspjeha, osjećajem manje vrijednosti, niskim samopouzdanjem, kao i negativnim iskustvima iz djetinjstva.
Usko je povezan s depresijom, anksioznošću, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, poremećajima u prehrani, pa čak i sa suicidalnim mislima.
Koja je razlika između perfekcionizma i OKP-a?
Perfekcionizam i opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) se često koriste kao sinonimi, ali to nisu identična stanja. Perfekcionizam je osobina ličnosti, koju karakteriziraju previsoka očekivanja i standardi.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj je mentalni poremećaj kod kojeg osoba doživljava prisilne misli i ponavljajuća ponašanja koja ne može kontrolirati. Perfekcionizam može, ali ne mora biti jedan od simptoma OKP-a.
Može li perfekcionizam biti dobar za nas?
Postoji velika razlika između želje za uspjehom i težnje za savršenstvom. Zdravi perfekcionizam (pozitivni, adaptivni) podrazumijeva postavljanje velikih ciljeva i visokih standarda te mnogo rada na putu do uspjeha. Dakle, ovaj oblik perfekcionizma može biti pozitivan i konstruktivan.
Za razliku od toga, nezdravi perfekcionizam (neurotski, maladaptivni) je usmjeren na neostvarive i neodržive ciljeve. Negativni perfekcionizam je destruktivan i orijentiran je na neuspjeh.
Kako se riješiti perfekcionizma?
Ako se oslobodimo stalnog uspoređivanja s drugim ljudima, to nam može pomoći da budemo uspješni, ali bez nepotrebnog tereta kojeg zovemo “perfekcionizam”.
Ovo oslobađanje možemo postići prakticirajući svjesnu prisutnost (mindfulness) i druge tehnike relaksacije, kroz kognitivno restrukturiranje i ostale mehanizme suočavanja sa stresom, njegujući pozitivan unutrašnji monolog i noseći se na pravi način sa samokritikom i samoosudama.
Osnovna stvar je da shvatimo kako naš trud i postignuća mogu biti vrijedna i pohvalna, bez da budu savršena. Međutim, to je proces i to se uči.
