Strah signalizira prijetnju, a prijetnja vodi do izbjegavanja. Izbjegavanje se pretvara u bježanje od izazova i propuštanje prilika za učenje i razvoj. Konačno, to može dovesti do društvene izoliranosti, profesionalne stagnacije, duhovne letargije, kao i do nezadovoljstva životom općenito.
Strah oblikuje naš život
Strah igra značajnu ulogu u oblikovanju našeg života. Utječe na odluke koje donosimo, radnje koje poduzimamo, kao i na ostvarenja koje postižemo.
Gdje i s kim živimo, čime se bavimo i od čega živimo, ko su nam prijatelji, kolika nam je kuća, koliko zarađujemo, itd. – sve su to, direktno ili indirektno, rezultati djelovanja naših strahova.
Mnoga lica straha
U ovom tekstu ne govorimo o onom “biološkom” strahu, koji je evolucijski uvjetovan, poput onog kada ugledamo zmiju ili pauka. Ne govorimo ni o patološkom strahu, povezanom s kliničkim fobijama, od kojih, nažalost, pati veliki broj ljudi.
Strah, o kojem je ovdje riječ, je onaj strah koji predstavlja prepreku za naš rast i postignuća. A taj strah nije jednostavan, on ima mnogo lica.
Strah treba pogledati u oči
Što smo svjesniji straha koji nas koči u životu, što budemo mogli preciznije odrediti njegova lica i naličja, to su nam bolje šanse da se s njim nosimo, odnosno da taj problem i probleme riješimo. Ovo su neki od najčešćih strahova takve vrste:
1. Strah od neuspjeha
Potencijalno zadovoljstvo, koje dolazi sa postizanjem cilja, lako može biti nadjačano strahom od neuspjeha. Kada se bojimo neuspjeha, odnosno eventualnih posljedica tog neuspjeha (da ćemo se osramotiti, razočarati druge osobe, da ćemo tako upropastiti prilike za željenu budućnost, itd.), onda često odlučimo igrati na sigurno. Toliko sigurno, da postavimo veoma niske standarde, jednostavne ciljeve, izbjegavamo izazove. Fokusiramo se na smanjivanje gubitaka, umjesto na ostvarivanje koristi.
2. Strah od uspjeha
Uspjeh može ugroziti strah od neuspjeha, ali ga može sabotirati upravo strah od uspjeha. Sa uspjehom dolazi odgovornost – veći uspjeh, veća odgovornost. Uspjeh nas čini vidljivijima, a time i ranjivijima.
Sa većim uspjehom dolaze i veća očekivanja (okoline i nas samih), što podrazumijeva i veće, kontinuirane napore. Nema vremena za odmor, nema oprosta za neuspjehe, nema mjesta za slabosti. Zbog toga što je uspjeh proces, a ne stanje, postoji stalan pritisak da održimo tu reputaciju uspješne osobe (o čemu god da se radilo).
3. Strah od javnog nastupa
Strah od javnog nastupa jedan je od najčešćih strahova kod ljudi. Bilo da se radi o držanju referata u školi ili na fakultetu, o prezentaciji na konferenciji ili o poslovnom sastanku, javni nastup pred drugim ljudima može biti veliki izvor stresa.
Iz tog razloga, mnogi prije izaberu “javnu šutnju”, umjesto pobjeđivanja straha od javnog nastupa. A takvom šutnjom sami sebe ograničavamo. Naime, šutnja znači manje prilika da pokažemo svoje mogućnosti, da prezentiramo svoje ideje te da se nametnemo kao vođe u određenoj situaciji i na određenom polju.
4. Strah od odbijanja
Kada doživimo odbijanje, bilo koje vrste, to je bolno. A da bismo izbjegli bolne posljedice odbijanja (na poslovnom, ljubavnom ili bilo kojem planu), mi jednostavno izbjegavamo rizik. Ne usudimo se ni probati, a sve iz straha da odgovor bude “ne” – iako priželjkujemo da bude “da”.
Umjesto toga, lako upadamo u opravdavanja, racionalizaciju i prokrastinaciju, odnosno odgađanje. Nepotrebno je i naglašavati koliko ovi “sigurni izbori”, a pomoću kojih mislimo da izbjegavamo rizik, zapravo koče naš razvoj i napredak.
5. Strah od donošenja pogrešne odluke
Takozvana “paraliza analize”, odnosno paraliza kod donošenja odluka uslijed pretjerane analize, nastaje upravo zbog ovog straha, straha od donošenja pogrešne odluke. Ruminacija, skupljanje podataka i analiziranje činjenica, pa opet skupljanje, pitanje drugih za savjet jer mi i dalje nismo sigurni, pravljenje lista i daljnje istraživanje, preispitivanje, nada da će se nešto desiti pa će problem nestati sam po sebi, itd. – sve su to karakteristike straha od donošenja pogrešne odluke. Posebno kada su neke veće životne odluke u pitanju.
Kada se radi o ovakvoj vrsti problema, umjesto da se pitamo: “Je li ovo prava odluka?”, trebali bismo se zapitati: “Je li ovo dobra odluka?” Dakle, ne prava, jedina i najbolja, već samo da li je odluka – dovoljno dobra.
6. Strah od mišljenja drugih
Htjeli mi to sebi priznati ili ne, stalo nam je do toga šta drugi misle o nama. To je sasvim normalno i također je rezultat evolucije. Društvena smo bića. Što se u jednoj društvenoj zajednici više poštuju socijalne norme, sama zajednica je jača, sigurnija i stabilnija.
Međutim, strah od mišljenja drugih ljudi može postati i svojevrsna opsesija. Posebno u današnje vrijeme. Zbog tog straha, možemo ostati zaglavljeni u poslu koji ne volimo, ljubavnim i drugim vezama u kojima ne uživamo, kao i u životnim okolnostima koje nas ne usrećuju i ne ispunjavaju.
7. Strah od odgovornosti
Dok su neke odgovornosti neizbježne, neke su stvar izbora i dolaze uz određenu cijenu. Promaknuće na poslu podrazumijeva više odgovornosti prema ljudima kojima ste nadređeni, kao i prema ljudima kojima vi odgovarate. Bavljenje nekim volonterskim humanitarnim radom znači i manje vremena za ostale aktivnosti te više obaveza općenito.
Više odgovornosti donosi više posla, više problema za riješiti, a manje odmora i slobode. S druge strane, izbjegavanje odgovornosti za sobom vuče manje priznanja, manje iskustva, manje napretka.
8. Strah od toga da ćemo reći nešto pogrešno
Briga oko toga da ćemo dati pogrešan odgovor, napraviti pogrešnu procjenu ili vjerovati u nešto što nije potkrijepljeno dokazima, neki su od slučajeva tog straha. Iako možemo biti u krivu samo zbog toga što nismo imali dovoljno informacija, ili smo u tom trenutku bili rasijani, kao i nešto treće, ali kada se na to pojavi strah da ćemo biti u krivu, onda sve skupa poprimi velike razmjere.
U tom slučaju, mi na osnovu toga počnemo sami sebe procjenjivati i vrednovati. Bojimo se da bi ta greška mogla otkriti naše slabosti. To je dokaz da nismo dovoljno pametni. Možda i da smo okrutni, ako ćemo nekoga na taj način uvrijediti.
Reći pogrešnu stvar doživljava se kao nešto sramotno, ponižavajuće, omalovažavajuće, što može voditi do pada samopouzdanja i sumnje u samoga sebe. Ovo je vrsta straha koja sprječava roditelje da obave “teške” razgovore s djecom, učenike i studente da se jave za riječ na predavanju, zaposlenike da nešto kažu na sastanku, kao i da započnemo razgovor na zabavama i okupljanjima bilo koje vrste.
9. Strah da ćemo biti razotkriveni kao prevaranti
Ovaj strah se često naziva i “sindrom varalice” ili “sindrom prevaranta” (engl. impostor syndrome). To nije ništa drugo nego duboka sumnja u vlastite mogućnosti i postignuća. Na primjer, prihvatimo neku visoku poziciju na poslu, ali se bojimo i brinemo kako će ostali brzo uvidjeti da mi to zapravo nismo zaslužili, da nismo dovoljno sposobni i slično.
Sve što ostvarimo, smatramo da smo ostvarili na sreću, spletom okolnosti i na prevaru, jer znamo odglumiti sposobnost. Ovakav strah nas također može kočiti u životu i stvarati nam veliki stres.
10. Strah od obaveze
Svijet je pun izbora. Postoji toliko različitih poslova i mogućih karijera, država i gradova, toliko potencijalnih srodnih duša… Međutim, kada napravimo izbor i prihvatimo određenu obavezu, to znači da u tom trenutku zatvaramo vrata svim drugim mogućnostima, koje bi mogle biti veće i bolje od toga što smo već izabrali.
Za neke ljude, takva vrsta vezivanja za određenu opciju može zvučati strašno. Doživljavaju je kao gubitak vlastite slobode, autonomije i fleksibilnosti. Ponekad i kao gubitak identiteta, jer obaveza često znači da postajemo označeni na određen način, povezuje nas se s tim što smo izabrali. Strah od obaveze vodi u stanje stalne neodlučnosti i zaglavljenosti u trenutnoj situaciji.
11. Strah od izazova
Ovaj strah nas sprječava da pređemo na sljedeći nivo jer se bojimo da nećemo moći izaći na kraj s izazovom, koji taj novi nivo nosi. To može biti slučaj kod bilo koje nove prilike i aktivnosti. Zbog straha od izazova, napredak se može činiti kao pretežak i nemoguć.
Počinjemo sumnjati sami u sebe, bojimo se da će tu biti više patnje nego zadovoljstva, a to sve povećava šanse da ćemo odustati od napredovanja (bilo koje vrste). Međutim, bez izazova nema ni rasta, nema progresa.
12. Strah od propuštanja – kada se bojimo reći “ne”
Većina strahova, koje smo do sada nabrojali, sprječava nas da nešto poduzmemo. Umjesto toga, igramo na sigurno. Strah od propuštanja se manifestira kao nešto suprotno, iako mu je rezultat sličan. Naime, zbog njega zaboravimo na prioritete, dajemo previše od sebe za nebitne stvari i uzaludno crpimo vlastite resurse.
Dok nam strah od izazova otežava proces odlučivanja i izbora, zbog straha od propuštanja, teško nam je reći “ne” bilo čemu što nam se ponudi. Sama ideja da ćemo propustiti nešto bitno ili da ćemo razočarati druge ako odbijemo (da ćemo ispasti manje vrijedni), vodi nas do toga da prihvatimo nešto bez previše razmišljanja. A ovaj strah također predstavlja blokadu na našem životnom putu, odnosno sprječava nas da živimo život onako kako mi to zaista želimo.
