Samodisciplina je san mnogih ljudi: znamo šta hoćemo, znamo šta trebamo uraditi, ali to nismo u stanju izvesti jer mislimo da nam nedostaje upravo – samodisciplina.
Nekim ljudima je problem kilaža, drugi bi se htjeli riješiti ovisnosti o cigaretama, alkoholu ili drogi, treći bi htjeli biti produktivniji ili naučiti neku novu vještinu… O čemu god da se radi, većina ljudi želi biti bolja verzija sebe.
Međutim, postoji nekoliko grešaka koje svi pravimo kada je samodisciplina u pitanju, a njih ćemo navesti i objasniti u ovom tekstu.
1. Samodisciplina nije snaga volje
Kada ne uspijevamo promijeniti svoje ponašanje, bilo da se želimo riješiti neke loše navike ili usvojiti neko bolje ponašanje, problem nije u samodisciplini. Najveći problem je što često samodisciplinu pogrešno poimamo, tj. poistovjećujemo je sa snagom volje.
Zamislimo da živimo usred šume, u kolibi. Jedini način da odemo do grada po namirnice je da preskočimo preko korita obližnjeg potoka, a to korito je prilično široko. U normalnim okolnostima, to možda možemo bez problema učiniti. Ali, okolnosti nisu uvijek normalne: nekada smo neispavani, prehlađeni, boli nas noga, nismo raspoloženi ili pada kiša i potok je nabujao…
Kao što i sam naziv ime kaže, “snaga volje” je upravo snaga: ako bismo odlazak do grada svodili samo na sirovu snagu skoka preko potoka i našu mogućnost da to izvedemo, sigurno bismo u mnogim slučajevima jednostavno odustali od odlaska po namirnice. Bilo bi dana gdje bismo prije odlučili gladovati i mrznuti se, nego pokušali preskočiti potok.
Besplatno preuzmite infografiku “Samodisciplina”:
1.1 Snaga volje ne predstavlja našu vrijednost
Sa snagom volje postoji dodatni problem: nakon svakog odustajanja ili neuspjelog pokušaja preskakanja potoka, vrlo je moguće da bi se naše samopouzdanje počelo osipati. Počeli bismo sebi govoriti da smo glupi, nesposobni, slabi…
Zašto smo ikako došli živjeti u glupu šumu ili zašto nismo izabrali neko bolje mjesto, a ne da moramo preskakati prokleti potok? S obzirom na to da smo tako nesposobni, zaslužujemo gladovati i smrzavati se…
Dakle, ne samo da smo samodisciplinu poistovjetili sa snagom volje, nego smo i snagu volje izjednačili sa vlastitom vrijednošću: “Ako nemam snagu volje, znači da sam gubitnik i da manje vrijedim od drugih.”
Kao što vidimo, to je potpuno naopako, pogrešno zaključivanje. Samodisciplina nije snaga volje, a ni sama snaga volje nije odraz naše vrijednosti.
1.2 Snaga volje je momentalna
Na primjeru s preskakanjem šumskog potoka smo mogli vidjeti da oslanjanje na snagu volje ne samo da ne bi bilo konstruktivno, nego bi i vrlo moguće vodilo u očaj. Naime, snaga volje je ograničena i nestalna: ona dođe i prođe.
Kada je prisutna, to je odlično. Poput snage mišića, i ona se može povećavati vježbom, kroz praksu. Ali, kada iz nekog razloga nije tu (nešto nas boli, nismo raspoloženi ili iz nekog trećeg razloga), onda ćemo ostati bespomoćni ako smo se pouzdavali samo u nju.
1.3 Samodisciplina je sistem
Za razliku od snage volje, samodisciplina je sistem. Ona podrazumijeva pažljivo planiranje i dizajniranje vlastite okoline i postupaka, a kako bi se željeno ponašanje ustalilo i preraslo u naviku.
Slijedeći primjer od maloprije, ne bismo se isključivo oslanjali na vlastitu sposobnost da preskočimo potok. Napravili bismo neku vrstu mosta, nabavili kolica za lakše prenošenje namirnica iz grada, možda i bicikl.
Moguće da bismo izgradili plastenik, pa u njemu uzgajali bar jedan dio hrane koja nam treba, spremali zimnicu, itd. Stalno bismo provjeravali prokišnjava li nam krov kolibe i po potrebi ga popravljali, trudili se da uvijek imamo dovoljno drva za vatru…
Dakle, svakodnevno bismo radili na sitnim poboljšanjima kvalitete svog života i bili spremni na sve nadolazeće nedaće, odnosno, na trenutke u kojima se ne bi mogli osloniti na puku snagu i na povoljne okolnosti.
U tom slučaju, čak i da nam neko veliko nevrijeme sruši krov kolibe i staklenik, voda odnese most i potopi zalihe, čim oluja prođe, mi smo spremni napraviti sve ispočetka, pa i još bolje nego što je bilo.
2. Samodisciplina nije motivacija
Motivacija je kompleksna pojava i uglavnom se radi o sukobu više motiva istovremeno. Kakvi će biti naši postupci, zavisit će od toga koji će od motiva prevladati.
2.1 Motivacija: ostati ili otići?
Recimo da smo u toj svojoj šumskoj kolibi, vani se smračilo, nebo se natmurilo, puše vjetar – sprema se oluja. Planirali smo otići do grada po hranu, nemamo više zaliha, a već smo prilično gladni.
U toj situaciji, bila bi prisutna najmanje dva približno jednako snažna motiva.
Opcija A: ako se uputimo prema gradu, gotovo je sigurno da će nas uhvatiti nevrijeme, pokisnut ćemo i smrznuti se, a postoji i opasnost od grmljavine. Ipak, nećemo morati gladovati cijelu noć.
Opcija B: ako ne odemo, ostat ćemo zaštićeni od kiše, vjetra i munja, ali ćemo biti gladni…
Koja god od tih opcija bude dominantnija, koji god motiv da prevlada, mozak će ga pokušati opravdati. Odlučimo li ići do grada, mislit ćemo: “Možda i ne bude prava oluja, možda zaobiđe ovaj kraj. Na kraju krajeva, bolje pokisnuti nego gladovati, možda se kiša i sutra nastavi, tako da ću se svakako smočiti…”
Ako izaberemo opciju B, možda ćemo ovako razmišljati: “Sve ukazuje na to da će biti nevrijeme i bila bi potpuna ludost sada se uputiti prema gradu i nazad. Od gladi za jednu noć niko nije umro, ali od pothlađenosti itekako je. Udare munja da ne spominjemo!”
Koju od te dvije opcije biste Vi izabrali?
2.2 Motivacija: racionaliziranje, a ne racionalnost
Namjerno smo uzeli primjer gdje su istovremeno prisutna dva motiva koji imaju otprilike istu snagu. Također, nijedna od navedenih opcija, tj. odluka, ne bi bila potpuno ispravna ni potpuno pogrešna. Kakva god ona bila, naša odluka bi se bazirala na tome jesmo li više gladni ili nas je više strah nevremena.
Iako se nama ne bi tako činilo, ta odluka ne bi bila nužno racionalna, ali bismo sebe uvjeravali da jest. Naš um bi racionalizirao, tražio bi opravdanja i razloge zašto je baš ta odluka ona koja je pametna i ispravna.
Istu vrstu racionalizacije će praviti osoba koja nezdravo jede, puši, pije, drogira se, kocka, trati vrijeme po društvenim mrežama ili gledajući TV, itd.
Ti izgovori će biti slični: “Život je jedan”, “Bolje kraće uživati nego se duže patiti”, “Samo ću još ovo”, “Nije to toliko štetno koliko se priča”, “Svakako je sve glupost i ništa nema smisla”…
Kada je racionalizacija u pitanju, mozak zna biti i mnogo kreativniji od toga.
2.3 Samodisciplina stvara motivaciju
Motivacija je glavni pokretač naših radnji. Ona može biti vrlo moćna sila. Kada je motivacija dovoljno snažna, u stanju smo uraditi stvari koje bi nam inače bile izuzetno teške za izvesti ili bi nam se to činilo potpuno nemoguće.
Međutim, slično kao i sa snagom volje, motivacija je nestalna i nepouzdana. Čekati da budemo motivirani, da nešto uradimo tek kada nam se bude “dalo”, prilično je neproduktivno. Čekanje na motivaciju često može značiti traćenje vlastitog života.
Dobra vijest je da, kao što motivacija dovodi do radnje, do akcije, tako i sama akcija stvara motivaciju. Samodisciplina se temelji na akciji, na konkretnim koracima, a upravo iz te prakse crpimo dodatnu inspiraciju.
Na primjer, ljudi koji ustaju rano, zdravo se hrane, fizički su aktivni, klone se poroka, uče nove stvari i tako dalje, ne rade to jer su prirodno bolji, pametniji, sposobniji… Oni se tako ponašaju jer su iskreno motivirani. A ta motivacija najvećim dijelom dolazi upravo iz same prakse.
Lakše je sjediti i gledati TV, nego biti fizički aktivan ili učiti nešto novo. Ugodnije je spavati duže, nego se ustati iz toplog kreveta. Ukusnije je pojesti komad pizze ili neki slatkiš, nego pojesti salatu, itd.
Ali, radom na boljim, zdravijim navikama i poduzimanjem konstruktivnih koraka, rađa se jedna nova motivacija, koja nadjačava onu drugu, gdje nam um predlaže neke naočigled lakše i ugodnije opcije.
Osoba koja redovno radi na sebi, u bilo kojem smislu, ove “lakše” opcije više neće doživljavati kao bolje. Naprotiv, loše navike će početi gledati u njihovom pravom svjetlu: kao negativne i nepoželjne te potpuno nepotrebne.
3. Ne trebamo uvijek vjerovati svojim osjećajima
Iz evolucijskih razloga, naš mozak će uglavnom birati lakša i ugodnija rješenja, a izbjegavati ona koja ne daju instant rezultat. Naime, glavna funkcija organizma je samoodržanje, a upravo su trenutna rješenja nekada predstavljala razliku između života i smrti.
3.1 Izbor je bio luksuz
Danas, dobar dio svjetskog stanovništva živi u izobilju. To se posebno odnosi na stanovništvo bogatih zemalja: ne mora se trošiti puno energije da bi se došlo do hrane i imalo krov nad glavom. Uglavnom se sve može obaviti od kuće, uključujući posao, dostavu hrane i svih drugih potrepština.
Mnogi ljudi sada mogu birati u kojoj vrsti smještaja će živjeti (i u kojem dijelu svijeta), hoće li jesti ovu ili onu hranu, na koji način će se grijati, kojeg partnera ili partnericu će izabrati, itd.
Nekom našem dalekom pretku, to bi bilo potpuno neshvatljivo.
3.2 Lakše je sigurnije (bez obzira na posljedice)
Nekoć davno, kada su ljudi spavali po pećinama ili pod nekim improviziranim nadstrešnicama od grana drveća i blata, trenutačno zadovoljstvo je predstavljalo – preživljavanje.
Nije bilo puno vremena za izbore, kao ni za razmišljanje o posljedicama: toplo je značilo sigurno, ukusno hranjivo, mirovanje je bilo ušteda energije…
Naš mozak i danas radi na istom principu: stres i nelagodu izbjegava, a bira ono što je lakše i ugodnije.
Brojne industrije se baziraju upravo na tom principu i igraju na tu kartu “preživljavanja”: od proizvodnje i prodaje narkotika (legalnih i ilegalnih), preko duhanskih proizvoda, alkoholnih i energetskih napitaka, do serija, filmova, videoigrica…
Recimo, ako pogledamo sastojke bilo koje jestive namirnice koja se smatra nezdravom (fast food, peciva, sokovi, grickalice, slatkiši, itd.), vidjet ćemo da takva hrana uglavnom sadrži rafinirane šećere, sol, masti, a često i aditive za pojačavanje okusa.
To nije ništa drugo, nego ciljano obraćanje našem primitivnom umu, koji će “pomisliti”: ovo je hranjivo, ovo će me održati na životu! Slično je i sa svim drugim porocima – prioritet je preživljavanje, nelagoda predstavlja opasnost, pa je dobro sve što može odmah ublažiti nelagodu, iako smo svjesni da nam to dugoročno šteti.
Međutim, svi iz vlastitog iskustva znamo da lakši put često ne znači nužno i bolji put.
3.3 Samodisciplina ne počiva na osjećajima
Kada osoba ostane ležati u krevetu, umjesto da ustane, njeni osjećaji joj poručuju da je bolje nastaviti ležati. Isto je i ako izabere gledati TV umjesto da čisti, ako posegne za nezdravom hranom, cigaretom, alkoholom, drogom… U svim slučajevima neželjenog ponašanja, imali smo osjećaj da je taj izbor bolji od alternative.
To je upravo pokušaj našeg mozga da nas “spasi”, o čemu smo već govorili – on traži lakši i ugodniji put, a bježi od nelagode.
Samodisciplina se, s druge strane, bazira na akciji, na praksi. I disciplinirani ljudi ponekad imaju osjećaj da je bolje izabrati nešto lakše i ugodnije, ali su oni svjesni da misli i osjećaji nisu uvijek pouzdani i da su prolazni. Razvijajući zdravije navike, stvara se rutina koja će biti puno pouzdaniji putokaz od trenutnog osjećaja.
Svoje osjećaje trebamo pažljivo osluškivati, ali im ne smijemo robovati.
Nastavlja se na sljedećoj stranici.
