4. Samodisciplina nije usmjerena na ciljeve
Kada se želimo riješiti nekog nezdravog ponašanja, a usvojiti ono zdravije i bolje, naravno da ćemo sebi postaviti određeni cilj. Bilo da se radi o produktivnosti, ovisnosti ili nečem trećem, dobro je imati i dugoročne, a posebno kratkoročne ciljeve.
Ali, opsjednutost ciljevima može biti vrlo kontraproduktivna.
Besplatno preuzmite infografiku “Samodisciplina”:
4.1 Put je važniji od destinacije
Zamislimo da vozimo automobil do nekog udaljenog grada kojeg želimo posjetiti. Ako tokom vožnje razmišljamo isključivo o tom gradu, šta ćemo sve u njemu vidjeti i obići, vožnja će nam postati naporna. Počet ćemo je doživljavati kao nužno zlo, koje bi trebalo što prije završiti, a kako bismo prije došli do cilja.
Možda bismo vozili brže od dopuštenog ili tražili razne prečice. U tom slučaju, ne samo da bismo propustili mnogo lijepih pejzaža i mjesta kroz koja prolazimo, nego bi postojala mogućnost i da nas zaustavi policija zbog prebrze vožnje ili da, tražeći kraće rute, jednostavno zalutamo i tako nepotrebno produžimo putovanje.
Na kraju, kada bismo i stigli do te željene destinacije, možda u njoj ne bismo ni uživali jer je put bio tako frustrirajući…
S druge strane, uživamo li i u samom putovanju, neće biti nepotrebnog stresa oko stizanja na destinaciju.
4.2 Ciljevi jesu bitni, ali nisu najbitniji
Kao što smo ranije rekli, dobro je imati ciljeve i plan kako do njih doći. To je korisno iz više razloga: bit ćemo usmjereniji, motiviraniji, i neće biti toliko mjesta za razna iskušenja.
Ali, cilj nam ne bi trebao biti u fokusu. Prilikom te naše zamišljene vožnje, pažnja bi nam trebala biti usmjerena na upravljanje vozilom, na uočavanje znakova, savladavanje okuka… Dakle, na ono što je sada i ovdje, na konkretne postupke u datom trenutku, a ne na destinaciju.
4.3 Samodisciplina: zdrav odnos prema kontroli
Koji god da su nam ciljevi, činjenica je da mi nad njima nemamo kontrolu. Ipak, ljudi su često opsjednuti upravo ciljevima.
Moguće da je za to djelomično kriva reklamna industrija, u kojoj se često može čuti nešto poput “odmah prestanite pušiti uz ovu metodu”, “pomoću xy proizvoda izgubite 10 kilograma u 7 dana”, “evo kako sam naučio/naučila strani jezik za samo tri dana”, i tako dalje.
Takvi naslovi ne samo da nisu realni, nego i osobama, koje im vjeruju, usmjeravaju pažnju na potpuno pogrešno mjesto – na cilj (bio on ostvariv ili ne).
Samodisciplina podrazumijeva zdrav odnos prema kontroli. To znači da trebamo shvatiti kako nemamo kontrolu nad konačnim ishodima, nad ciljevima.
Kao i u primjeru s vožnjom, ne možemo biti sigurni da ćemo na vrijeme stići na željenu destinaciju ili da nas nešto neće spriječiti da do nje i dođemo. Ali, ono nad čim imamo kontrolu, to je upravljanje automobilom, odnosno, poduzimanje malih i konkretnih koraka koji će nam povećati šanse da dostignemo taj cilj koji smo zacrtali.
U tom smislu, osoba ne može kontrolirati hoće li u određenom periodu izgubiti x kilograma, ali ima kontrolu nad tim hoće li u određenom momentu pojesti obrok s mnogo ugljikohidrata ili će izabrati nešto manje kalorično.
Isto je i u svim drugim slučajevima: trebamo se usmjeriti na pojedinačne momente, pojedinačne odluke i na pojedinačne korake. Jedino je važno da nas ti konkretni koraci usmjeravaju prema našim ciljevima, koliko god nam se oni činili sitni i nebitni.
Fokusiranjem na putovanje, a ne na destinaciju, jedini je siguran način da na kraju do te destinacije na kraju i stignemo.
Vježbe za izgradnju samodiscipline
Postoje konkretne tehnike koje nam mogu pomoći da izgradimo samodisciplinu. U nastavku ćemo ih nabrojati i ukratko objasniti.
Mali pomaci
Jedan od glavnih razloga za prokrastinaciju (odlaganje) je pristupanje problemima u njihovoj cjelini, umjesto da ih podijelimo na sitnije radnje. Ako sebi zadamo neki velik i težak zadatak, normalno je da će nas mozak odgovoriti od toga. Sjetimo se, mi prirodno ne volimo nelagodu.
S druge strane, ako pred sebe stavimo vrlo male ciljeve, nelagoda će biti manja, pa nećemo imati ni mnogo prostora za izbjegavanje tog zadatka.
Na primjer, ako želimo početi vježbati, ne trebamo sebi zadavati nerealne treninge. Za početak je dovoljno da smo fizički aktivni 5-10 minuta. Zar nemamo u danu toliko vremena da se posvetimo vlastitom zdravlju? Sve i da nemamo (a imamo), onda možemo još više usitniti, pa za početak vježbati minutu ili dvije. Bolje malo prošetati, nego nimalo. Bolje jedan čučanj, nego nijedan. I tako dalje.
Želimo početi meditirati? Zašto ne bismo sjeli nekoliko minuta u tišini i opustili se.
Zbog posla moramo pročitati neki izvještaj, a to nam je mrsko i ne da nam se? Pročitajmo za početak par pasosa ili stranicu, pa nakon nekog vremena opet toliko, sve dok ne obradimo cijeli izvještaj.
Dakle, ako bilo koji cilj ili zadatak podijelimo na vrlo male radnje, na sitne pomake, tako ćemo smanjiti šansu od izbjegavanja i odgađanja. Zadatke možemo odraditi i u intervalima: rascjepkamo ih na male korake. Na primjer, ako trebamo očistiti sobu ili stan, ne moramo to uraditi odjednom. Možemo 10 minuta čistiti, idućih 5 ili 10 min. napraviti pauzu, raditi nešto drugo, pa opet idućih deset minuta čistiti – i tako sve dok ne uradimo ono šta smo zamislili.
Izlaganje nelagodi
Već smo spominjali da naš mozak prirodno bira lakše i poznatije opcije, dok nelagodu izbjegava. Zato i dolazi do eskapizma, tj. bijega od obaveza, bijega od stvarnosti (kroz serije, filmove, društvene mreže, igrice, poroke…).
U svojoj zoni komfora se osjećamo sigurno, pa čak i kada smo svjesni da nas to ponašanje “drži u mjestu”, blokira nam rast i razvoj ili nam direktno ugrožava zdravlje.
Osoba koja utjehu pronalazi u hrani, osjećat će nelagodu sve dok ne pojede svoj “lijek”. Moguće je da će se tek nakon toga dodatno loše zbog osjećaja krivice i slično. Isto je i s pušenjem i drugim ovisnostima.
U svakom slučaju, izlazak iz zone komfora, iz onog sigurnog i poznatog, kod nas izaziva strah od nelagode. Zato mnogi, bježeći od nelagode, propuštaju vlastiti život.
Iz tog razloga se preporučuje svjesno, redovno i kontrolirano izlaganje nelagodi. Prvo trebamo pažljivo proučiti sami sebe i shvatiti od čega bježimo i koje aspekte života trebamo popraviti po tom pitanju.
Idući korak je postepeno izlaganje nelagodi, kako bismo povećavali svoju toleranciju na nju. Cilj je naučiti zapaziti nelagodu (čak prije nego se i pojavi) i prihvatiti je kada je prisutna, ne odupirati joj se.
Na primjer, kod nekih ljudi, i sama pomisao na vježbanje (fizičku aktivnost) može izazivati nelagodu. U tom slučaju bismo mogli početi vježbati npr. 10-15 dnevno, a pritom biti potpuno svjesni nelagode, mireći se s njom, ali joj ne robujući. Nelagoda je normalna pojava, ali ne predstavlja “kraj svijeta” i ne trebamo je uvijek slušati.
Isto je i sa svim drugim ponašanjima, bilo da se želimo riješiti neke loše navike ili da trebamo uraditi nešto konstruktivno. Malo po malo, naučit ćemo prihvatiti nelagodu, pa će i njena snaga vremenom biti sve manja.
Svjesna prisutnost i krizni momenti
Svjesna prisutnost (mindfulness) može biti vrlo korisna tehnika u izgradnji samodiscipline. Na primjer, svaki put kada radimo nešto što nam izaziva nelagodu, moguće da će nam se javiti nagon da s tim prekinemo ili da odgodimo za neki idući put.
Svjesnom prisutnošću, tj. usmjeravanjem pažnje na sadašnji trenutak, moći ćemo posmatrati te “krizne momente”, taj nagon za odustajanjem, bez da ga poslušamo.
To možemo vježbati tako što ćemo odrediti određeno vrijeme za obavljanje samo određene aktivnosti. Recimo, ako želimo vježbati, onda ćemo idućih 10-15 min. raditi samo to, bez drugih distrakcija. Prakticirajući pritom svjesnu prisutnost, lakše ćemo primijetiti ako krenemo “zabušavati”.
Ista stvar je i sa svim drugim aktivnostima: određeno vrijeme radimo samo tu jednu stvar i ništa drugo. Svjesna prisutnost će nam tu služiti kao alat za bolje uočavanje eventualnih diverzija koje bi naš mozak mogao izvesti s ciljem izbjegavanja nelagode, ali će nam općenito dobro doći, pošto mindfulness dokazano pozitivno djeluje na zdravlje i na raspoloženje.
Pobjeda u uspjesima i u neuspjesima
Samodisciplina podrazumijeva da razvijemo svijest o tome kako na putu do cilja nema stvarnih neuspjeha – sve su to naše pobjede. Kao što smo ranije govorili, fokus treba staviti na put, na ne na cilj. U tom slučaju, neuspjehe nećemo doživljavati kao neku tragediju, već kao sastavni dio putovanja.
Sam neuspjeh je dokaz da pokušavamo, da se trudimo i da idemo u dobrom pravcu. Ako bi nam na putu pukla guma ili bismo zalutali, to ne bi značilo da trebamo odustati. Naprotiv, riješimo problem i idemo dalje.
Zato su i neuspjesi, ustvari, naše pobjede. Ako to sebi dopustimo, iz svakog neuspjeha možemo naučiti nešto novo iz njih izlaziti jači, bolji. U tome je suština: kretati se u pravom smjeru i usput učiti, rasti, razvijati se. Tajna nije u perfekciji, već u ustrajnosti, u neodustajanju.
Samodisciplina: zaključak
Iako tako mnogi smatraju, samodisciplina nije nedostižna i ona nije privilegija samo nekih ljudi – svi je možemo razviti. Problem nije ni u nama ni u samoj disciplini, već u tome što je često ne razumijemo.
Kao prvo, trebamo shvatiti da samodisciplina nije isto što i snaga volje. Snaga volje je koristan dodatak, ali je prolazna, dok je samodisciplina sistem i postojana je.
Također, samodisciplina nije ni motivacija. Ako bismo samo čekali na motivaciju, teško da bismo ikada razvili samodisciplinu. S druge strane, radeći na samodisciplini, postepeno ćemo stvarati i motivaciju.
U razvijanju samodiscipline, ne smijemo se uvijek oslanjati na vlastite osjećaje – oni nas mogu prevariti.
Na primjer, ako imamo osjećaj da nešto ne trebamo uraditi (“ne da nam se”), ali znamo da je to dugoročno korisno za nas, onda trebamo slijediti tu svoju vrijednost, a ne trenutni osjećaj. Ista je stvar i ako imamo osjećaj ili potrebu uraditi nešto za šta znamo da od tog nećemo imati koristi ili da će nam štetiti – takav osjećaj ne trebamo “poslušati”.
Na kraju, samodisciplina znači premještanje fokusa sa ciljeva na praksu, na konkretne korake. Naime, nad krajnjim ciljevima nemamo kontrolu, ali svojim konkretnim postupcima itekako možemo upravljati.
Samodisciplina nije stvar talenta, genetike ili sudbine. Ona je proces koji se sastoji od naših konkretnih, praktičnih odluka i postupaka.
