Phil Stutz je jedan od najuglednijih psihijatara na svijetu. Njegovi klijenti su uglavnom uspješni poduzetnici i poznati holivudski glumci.
Jedan od tih glumaca je i Jonah Hill, prepoznatljivo lice američkih filmova, uglavnom komedija. Imao je i dvije nominacije za Oskara za najbolju sporednu ulogu u filmovima Moneyball (2011) i The Wolf of Wall Street (2013). Pored glume, Hill piše scenarije, producira i režira.
Odlučio je snimiti dokumentarni film o svom psihoterapeutu i prijatelju, dr. Stutzu. To je prošle godine i učinio (2022.). Među producentima su i zvučna holivudska imena, kao što su Joaquin Phenix i Rooney Mara. Film je dobio izuzetno dobre kritike.
U njemu su isprepletene dvije osnovne niti: detalji iz privatnih života njih dvojice, ali i konkretne tehnike za poboljšanje mentalnog zdravlja, koje je Stutz osmislio kroz svoju dugogodišnju karijeru.
Sam Hill kaže da su mu razgovori sa Stutzom toliko popravili kvalitetu života, da je shvatio kako te njegove tehnike (“alate”, tools), mora podijeliti sa svijetom. Upravo je iz tog razloga napravio ovaj film – da bi se ljudi upoznali s tim Stutzovim idejama, u nadi da će ih moći sami primijeniti i tako unaprijediti vlastito mentalno zdravlje.
Naravno, gledanje filma nikako ne može zamijeniti pravu terapiju, ali bi moglo poslužiti kao inspiracija.
Dr. Stutz, prekretnica za Hilla
Jonah Hill je rođen 1983. godine u Los Angelesu kao Jonah Feldstein. Po vlastitim riječima, bio je vrlo nesiguran dječak, a utjehu je uglavnom tražio u hrani. Višak kilograma mu je samo povećavao anksioznost, što se pretvorilo u začarani krug.
Mrzio je sebe i svoje tijelo, a kada se proslavio, njegov najveći kompleks – višak kilograma – postao je česta tema u medijima. To je dodatno srozalo njegovo već narušeno samopouzdanje.
Da bi stvar bila gora, 2017. godine mu je iznenada umro stariji brat. Nakon toga, Hill je pao u očaj.
Tradicionalna psihoterapija mu ranije nije pomagala, a onda je došao do slavnog dr. Stutza. Kaže da mu je Stutz promijenio život.
Stutz: psihoterapija se morala poboljšati
Dok je još kao mladi doktor radio u poznatom njujorškom zatvoru Rikers, Stutz je već tada shvatio kako je potrebno nešto promijeniti u pristupu pacijentima. Naime, vidio je da su ljudi i nakon razgovora nesretni te da cijeli proces predugo traje.
U većini psihoterapijskih pristupa, terapeut je distanciran, zauzima neutralnu ulogu, samo navodi pacijenta po potrebi, ali pacijent mora sam pronaći rješenja.
Kako bi što prije i što bolje pomogao ljudima, Stutz je zauzeo potpuno suprotan pristup: on se ponaša neformalno, često psuje, ne zazire od prijateljskih odnosa sa klijentima, a inzistira na jednoj dinamičnijoj, aktivnijoj terapiji. On svojim klijentima direktno kaže: “Uradi tako i tako, pa će ti biti bolje.”
Besplatno preuzmite infografiku “Dr. Stutz: alati za mentalno zdravlje”:
Promjena životnog stila kao prvi korak
Dok se tradicionalna psihoterapija uglavnom svodi na razgovor i/ili na uzimanje medikamenata, Stutz zagovara promjenu načina života kao bazu rješavanja svih ostalih problema.
Ljudi koji pate od depresije i drugih poremećaja na terapiji često kažu da nisu motivirani jer ne mogu pronaći životnu svrhu. Svjesni su da njihove navike ne valjaju, da su inertni, da nemaju disciplinu.
Eto, samo da pronađu svoju svrhu, sve bi im u životu dobilo smisao i nastavili bi dalje puni energije. Ali, pošto ne vide u kojem smjeru se trebaju kretati, šta trebaju raditi, onda nemaju volje raditi bilo šta. I odatle izvire njihovo loše raspoloženje.
Po Stutzu, ključ ozdravljenja je upravo u promjeni svakodnevnih navika. Ako smo zarobljeni u klupku nezdravih navika, što je čest slučaj kod anksioznih, depresivnih i drugih poremećaja, nećemo imati ni motivacije ni snage da se oporavimo.
S druge strane, ako poradimo na svojim navikama, vrlo brzo ćemo osjetiti poboljšanje i bit ćemo sposobniji za daljnji napredak. Dakle, potrebno je zauzeti suprotan pristup: ne čekati da nam bude bolje kako bismo radili na sebi, nego treba početi sa samim radom, s konkretnim akcijama.
Životna sila
Kao savjet svojim pacijentima, ali i svim drugim ljudima koji ne znaju šta da rade sa svojim životom, Stutz preporučuje da uvijek mogu poraditi na svojoj “životnoj sili” (life force).
Da bismo shvatili šta trebamo raditi i ko smo mi zaista, potrebno je da aktiviramo svoju životnu silu, životnu snagu.
Ta životna sila je jedini dio nas koji nas je u stanju usmjeriti u pravom smjeru kada smo izgubljeni.
Stutz inače voli na sesijama crtati, tj. praviti skice svojih alata. Te crteže onda pokloni klijentima, kako bi im služili kao podsjetnik.
Tako životnu silu prikazuje kao piramidu. Prvi nivo predstavlja odnos prema vlastitom tijelu. Drugi nivo je odnos s drugim ljudima. Treći nivo je odnos prema samima sebi.
Odnos prema vlastitom tijelu
Prvi nivo, odnos prema vlastitom tijelu, svodi se na tri osnovne aktivnosti:
- vježbanje;
- prehranu;
- spavanje.
Da bi se osoba koja pati od depresije i anksioznosti osjećala bolje, treba početi od toga – biti fizički aktivnija, paziti na prehranu i potruditi se da ima dovoljno redovnog sna. Naravno, to je lakše reći nego učiniti, ali je nužno da ti elementi postanu prioritet i da ih nastojimo popraviti.
Nakon tih malih promjena na prvom nivou, osoba se već u početku počne osjećati znatno bolje. Jonah Hill, koji se dugo borio s viškom kilograma, kaže da mu je pomoglo i samo to kada je mu je Stutz fizičku aktivnost i prehranu predstavio na taj način.
Naime, Hillu je okolina još kao djetetu spominjala vježbanje i prehranu kao signal da nešto s njim nije u redu, da ne valja takav kakav je, što je u njemu budilo samo stid i revolt. Uz Stutzovu pomoć, shvatio je da kretanje, hrana i spavanje zapravo određuju i naše psihičko zdravlje.
Odnos s drugim ljudima
Sljedeći nivo, odnos s drugim ljudima, također je vrlo važan. Stutz kaže kako se ne radi o tome da deprimirana osoba naprasno raskine odnose s drugim ljudima, nego se zbog depresije jednostavno izmakne, povuče se iz aktivnog života, koji se dalje nastavlja bez nje.
Naši odnosi s drugima su vrlo bitni. Oni nam služe kao ručke pomoću kojih se možemo vratiti nazad u život. Stutz naglašava da smo mi oni koji moraju preuzeti inicijativu, pošto od čekanja da to učini neko drugi nema koristi.
On kaže, nađite se s nekim ko vam i nije pretjerano interesantan, to je ipak ljudsko biće, a kontakt i odnos s drugim ljudskim bićem će na nas u svakom slučaju djelovati pozitivno. Ta osoba, simbolički, predstavlja cijeli ljudski rod i pomoći će nam da se izvučemo iz osjećaja izoliranosti i beznađa.
Odnos prema sebi
Najviši nivo, odnos prema samima sebi, zapravo je odnos prema svojoj podsvijesti. Mi ne možemo znati šta se tamo nalazi, osim ako podsvijest ne aktiviramo. Kako je aktivirati?
Stutz predlaže – pisanje. Bilo pisanje u vidu dnevnika ili na neki drugi način, ali trebamo pisati. Nije važno volimo li pisanje, smatramo li da smo pismeni i slično. Ovo je pisanje u svrhu terapije, kako bismo otkrili sami sebe, svoju podsvijest.
To ćemo vidjeti samo mi, tako da ne moramo voditi računa ni o pismenosti ni o smislu – možemo se u potpunosti otvoriti, bez nekog posebnog razmišljanja i “iskaliti” se na papiru.
Stutz kaže da je pisanje poput ogledala, ono reflektira ono što se događa u našoj podsvijesti. Pišući dnevnik, saznat ćemo stvari o sebi kojih nismo bili ni svjesni da su tu.
Dakle, ako je osoba izgubljena, ako ne zna šta da radi sa svojim životom, Stutz kaže, nemojte se time opterećivati. Umjesto toga, samo radite na svojoj životnoj sili.
Tu se radi o strasti: da bismo saznali koja je naša strast i u kojem smjeru trebamo usmjeriti život, prvo moramo razviti strast prema povezivanju sa svojom životnom silom, a to je svaka osoba u stanju uraditi. Životna sila će nam kasnije pomoći da shvatimo svoj životni smjer.
Stutz tvrdi da, ako radimo na svojim nivoima piramide, sve ostalo će doći na svoje mjesto.
Dio X
Dio X (Part X) je važan element za razumijevanje Stutzovih alata.
Kada naiđemo na nevolju, tada se direktno suočavamo s Dijelom X. U pitanju je onaj osuđujući, antisocijalni dio nas. To je nevidljiva sila koja nas pokušava odvratiti od promjene i rasta. Ona želi zaustaviti naše napredovanje, blokirati nas da ostvarimo svoj potencijal.
Kada znamo da nešto trebamo uraditi, nešto promijeniti nabolje, Dio X će nam govoriti da je to nemoguće. Nagovarat će nas da odustanemo, buditi nam sumnju u vlastite sposobnosti i izazivati strahove.
Dakle, taj X je podli, obeshrabrujući dio naše psihe, čija je glavna uloga da nas koči u životu. Možemo ga pobijediti samo privremeno, ali ga se ne možemo trajno riješiti, uvijek će biti tu.
Stutz: tri neizbježna aspekta realnosti
Stutz kaže da je činjenica kako postoje tri aspekta stvarnosti koje niko ne može izbjeći:
- bol;
- neizvjesnost;
- konstantni rad.
Svi se s njima moramo stalno suočavati. Naši pokušaji da ih ignoriramo, negiramo ili na bilo koji način zaobiđemo, rezultirat će jedino patnjom.
Stutz naglašava i da nije loše što se ne možemo riješiti Dijela X zauvijek. Naime, da ga možemo nekako trajno isključiti, više ne bi bilo napretka. U tom smislu, Dio X nam služi kao poticaj da se razvijamo.
Za Stutza, sreća ne leži u cilju, nego u procesu. Da bismo bili istinski sretni, trebamo naučiti zavoljeti proces u kojemu se suočavamo s boli, neizvjesnosti i konstantnim radom.
Po njemu, vrhunac ljudske kreativnosti je da osoba stvori nešto novo kada je direktno suočena s nevoljom. Veća nevolja znači i veću priliku za stvaranje.
Ne možemo napredovati ako ne prihvatimo vlastite greške i vlastitu ranjivost. Ta ranjivost i greške koje pravimo, neka su vrsta konektora, koji nas povezuje sa ostatkom svijeta. Kada priznamo i pomirimo se sa svojom nesavršenošću, zapravo šaljemo svijetu signal da trebamo pomoć i ne želimo biti sami.
Kada pogriješimo, kada osjećamo sram, to je poput ljepila za cijeli svijet. U tim iskustvima smo primorani povezati se s drugima. Greške nisu loša stvar, one su zajednički nazivnik za sve ljude. Jedino što možemo reći je: “Uradit ću najbolje što mogu sada, a tako ću postupiti i u svemu ostalom.”
Drugim riječima, perfekcionizam je ubojica napretka. Prihvatimo svoju izloženost, potrudimo se biti najbolji što možemo u datom momentu, a fokus je na kretanju naprijed.
Niz bisera
Stutz kaže kako je najvažnije naučiti da uvijek moramo ići dalje. Jedino tako možemo razbiti blokadu stagnacije i izbjegavanja života. Taj proces je usporedio s bisernom ogrlicom.
Na pitanje “ko sam ja”, trebamo odgovoriti: “Ja sam onaj koji niže idući biser.” I to je sve, ništa manje, ništa više.
Taj alat Stutz naziva “niz bisera” (String of Pearls). On vjeruje da je to možda i najvažnija stvar, u smislu motivacije, koju možemo naučiti. Nacrtamo niz bisera: linija, pa krug, linija, pa krug… Svaki od tih “bisera”, svaki od krugova, predstavlja neku našu akciju. Međutim, svaka od tih akcija je iste veličine, ima istu vrijednost. Nema važnijih i manje važnih.
To je stvar identiteta i odgovor na pitanje o tome ko smo: nisam neka veličina, ali nisam ni ništarija. Sebe posmatram samo u okviru navika pomoću kojih poduzimam određenu akciju. Ako je akcija promašaj ili je neki veliki uspjeh, nije ni bitno – najvažnije je da samo idemo dalje, da nastavimo nizati.
Mi smo osoba koja niže bisere. Ništa drugo. Ne stajemo, ne odustajemo.
Pobjednik nije onaj koji donosi najbolje odluke ili najbolje izgleda i slično. Pobjednik je onaj koji ne odustaje, koji odrađuje taj ciklus. Drugim riječima, pravi pobjednik je osoba spremna prihvatiti rizik, raditi nešto s određenom dozom vjere u to, a onda se suočiti s posljedicama, kakve god one bile. Ako su posljedice loše, nema veze, samo nastavlja s ciklusom.
Stutz dodaje, u svakom od tih bisera je tamna mrlja. Nijedna akcija nije savršena, u svakoj će biti grešaka, to moramo prihvatiti kao činjenicu. Zato se time ne trebamo zamarati, nego jedino brinemo o tome da nižemo idući biser.
Sjena
Sjena je verzija nas samih koju najviše pokušavamo sakriti od ostatka svijeta.
Svi imamo Sjenu. One su ponešto različite kod različitih ljudi, ali sve Sjene imaju nešto zajedničko, a to je da ih se vlasnici – stide.
Stutz kaže kako je prva stvar koju možemo napraviti da identificiramo svoju Sjenu. Moramo je vidjeti, vizualno primijetiti, kako bismo mogli raditi s njom.
Zatvorimo oči i sjetimo se dijela svog života u kojem smo se osjećali odbačeno, posramljeno, nevoljeno, dijela u kojem smo se stidili sami sebe. To je verzija nas koja ne želimo biti. Ipak, mi to jesmo, i ne samo da jesmo, nego se te verzije ne možemo ni riješiti.
Hill navodi primjer svoje Sjene: on kao dječak od 14 godina, gojazan i pun bubuljica, koji se osjeća vrlo nevoljeno.
Stutz napominje da trebamo pričati sa svojom sjenom, pitati je šta ona misli o nama, kako smo se prema njoj ponašali, kako se zbog toga osjećala.
Sjena ne treba pažnju vanjskog svijeta, njoj je jedino važna pažnja nas samih. Kada nam Sjena kaže da se osjećala povrijeđeno, bijesno ili nešto slično, a zbog toga što smo je zanemarivali, negirali njeno postojanje (egzistenciju verzije nas samih u tom periodu), trebamo je pitati šta možemo učiniti a da se ona osjeća dobro, šta možemo promijeniti?
Sjena obično želi da priznamo njeno postojanje, da prihvatimo tu verziju sebe i pomirimo se s njom. Stutz misli da je to način na koji ćemo postići cjelovitost kao osoba, ne bježeći od izdanja samih sebe koja nam se ne sviđaju. Pomirenje sa Sjenom, ta cjelovitost znači da više ne trebamo vanjske faktore koji će nam pružati osjećaj ispunjenosti.
“Potpun/a sam takav kakav jesam, sada i ovdje.”
Slika
Slika (The Snapshot) ili Carstvo iluzije (The Realm of Illusion) također je jedna od Stutzovih ideja, za koju kaže da je ona klasični produkt Dijela X.
Ogledava se u želji za savršenim iskustvom: savršenim bračnim partnerom, savršenim iznosom na računu, savršenim poslom…
Ali, to ne postoji, to smo izmislili. Konkretno, to je izmislio Dio X. Radi se samo o slici u našem umu. Kao i svaka druga slika, ona je statična i nema dubinu. Ipak, mnogi ljudi tu sliku uzimaju kao nešto realno i onda zbog toga pate.
Stutz podsjeća: bol, neizvjesnost i konstantni rad niko i nikada neće izbjeći. Slika nam pruža lažnu nadu da je to moguće.
Hill to potvrđuje: kaže da, prije nego što je upoznao Stutza, kao izuzetno nesiguran, iskompleksiran mladić, bio je uvjeren kako će ga slava i nagrade zaštiti od patnje.
Naravno, to se nije ostvarilo. Naprotiv, slava mu je samo pogoršala depresiju. Pod svjetlima reflektora, u žiži javnosti, osjećao se još gore, potpuno nezaštićeno, a napadi panike su postali učestaliji.
Stutz naglašava da od sebe ne možemo pobjeći, već se sa vlastitim strahovima trebamo pomiriti. Perfekcionizam je proizvod Dijela X i on nas samo koči u životu. Moramo ga prevazići, a to ćemo uraditi prihvatanjem života u potpunosti i konstantnim nizanjem bisera.
Labirint
Labirint (The Maze) uvijek uključuje druge ljude. On je također produkt Dijela X. Naime, Dio X želi pravdu. Tu pravdu ne može postići i dolazi do patnje.
Recimo, ako su otac ili majka (ili oboje) bili na neki način nasilni prema djetetu (fizički i/ili emocionalno), dijete će, i kao odrasla osoba, željeti da se ta nepravda prizna, da se ispravi. Naravno, najvažnija osoba koja to treba priznati i ispraviti je upravo ona, koja je tu nepravdu i počinila. Naravno, to je jednostavno nemoguće.
Iščekivanje pravde je uzaludno. Ono pauzira stvarni život, a vrijeme prolazi.
Zato Stutz predlaže jednu malu mentalnu vježbu koju je nazvao “aktivna ljubav.”
Aktivna ljubav
Cilj ovog alata je izlazak iz labirinta. Zatvorimo oči i zamislimo da se nalazimo u svemiru koji je napravljen od čiste ljubavi. Sve oko nas je ta energija ljubavi.
Zatim, osjetimo kako ta energija ulazi u naše srce, ispunjava ga. Usisali smo svu ljubav ovoga svijeta. Sada je trebamo usmjeriti prema osobi koja nam je nanijela nepravdu, koju mrzimo, preziremo, koje se bojimo…
Dakle, koncentriranu ljubav šaljemo prema toj osobi i osjećamo kako ljubav ulazi u njeno ili njegovo tijelo. Zadržimo se neko vrijeme u tom osjećaju. U tom trenu smo jedno s mrskom osobom. Ako možemo biti jedno s njom, možemo biti jedno sa svima, sa cijelim svijetom.
Stutz napominje da svrha ove vježbe nije oprost i zapravo nema nikakve veze s tom drugom osobom. Ima veze s nama – ona će nam pomoći da izađemo iz labirinta.
Stutz: radikalno prihvatanje
Iz svakog iskustva možemo nešto naučiti. Kada se suočimo s nečim negativnim, nije dovoljno samo reći: “To ipak nije toliko strašno, eventualno ću se od toga oporaviti.” Ne, nego kod sebe trebamo razviti refleks da uvijek maksimalno naučimo iz svake situacije, da iscijedimo svaki događaj u svoju korist.
Kao prvo, ne smijemo sebi govoriti ništa negativno. To ne znači da određena situacija nema negativne aspekte, ali ne smijemo tu negativnost unositi u sebe.
Drugo, trebamo tražiti u tome ono što je pozitivno.
To što ćemo “iscijediti sok iz limuna”, po Stutzovim riječima, ne znači samo da imamo volju iskoristiti i negativne situacije u vlastitu korist, nego da imamo i vjeru kako i u takvim situacijama postoji nešto vrijedno, nešto značajno što možemo preuzeti.
Smisao ne leži u nekim velikim događajima, nego u sitnim, svakodnevnim životnim situacijama. Ako svaku situaciju počnemo posmatrati kao priliku za učenje i vlastiti razvoj, onda se nalazimo u zoni beskonačnih mogućnosti.
Sunce iznad oblaka
Stutz navodi primjer kada je kao dječak putovao avionom s ocem. Dan je bio veoma tmuran, padala je kiša. Otac mu je rekao da će, nakon što polete, ubrzo ugledati sunce iznad oblaka.
Mladi Stutz u to nije mogao povjerovati: kako će ugledati sunce kada je ovako mračno, oblačno? Ali, nakon što su poletjeli, avion je uskoro prošao kroz oblake i zaista, iznad cijelog tog nevremena, iznad je bilo potpuno vedro nebo, sijalo je sunce.
Poruka te njegove priče je da je sunce uvijek gore, a oblaci će ga ponekad blokirati. Ako se ne možemo u tom trenu probiti kroz oblake, to ne znači da je ta situacija loša, da nam je dan loš, da nam je život loš…
Potrebno je imati to povjerenje u “sunce iznad oblaka”, u potpunosti vjerovati u to. Sunce je tamo i vremenom će se pojaviti. U međuvremenu trebamo iskoristiti naoblaku, učiti iz nje.
Svaka misao koju imamo utječe na naše raspoloženje. Svaka misao će biti ili pozitivna ili negativna. Tok zahvalnosti od nas traži da biramo one pozitivne.
Tok zahvalnosti (The Grateful Flow)
Dio X će željeti da imamo tok negativnosti, pa stvara oblak iznad nas, kako ne bismo vidjeli sunce. Zato zaboravljamo da je sunčano iza oblaka. Kako proći kroz taj oblak, kako se uzdignuti iznad njega?
Odgovor: pomoću zahvalnosti. Trebamo stvoriti kod sebe mehanizam pomoću kojeg ćemo uvijek vjerovati da se iza oblaka nalazi sunce, i to posebno u trenucima kada ga ne vidimo. Pustimo da kroz nas protiče zahvalnost.
Stutz predlaže vježbu: zamislimo dvije, tri, do najviše četiri stvari na kojima smo zahvalni. Što su sitnije, to bolje. Na primjer, ne mora biti nešto poput “zahvalan sam što sam živ”, nego “zahvalan/zahvalna sam što sam trenutno u zatvorenom i na toplom, a vani je kiša”.
Dakle, zamislimo nekoliko tih stvari, a onda istinski osjetimo tu zahvalnost i pokušavamo se zadržati u tom osjećaju. To trebamo vježbati često. Osjećaj zahvalnosti će nam poboljšati raspoloženje i pružiti nam nadu, čak i u teškim momentima.
Nošenje s gubitkom
Stutz ističe kako se većina ljudi veoma loše nosi s gubitkom. Ne samo to, nego i prije gubitka žive u napetosti i strahu od same mogućnosti da će izgubiti nešto ili nekog do koga im je stalo.
Cilj ovog alata je nešto što se naziva “potencijal nevezivanja”. To znači, možemo nešto željeti, nečemu težiti, za to nešto ili nekog smo se spremni i ozbiljno žrtvovati, ali da smo istovremeno spremni i to nešto nemati, izgubiti.
Potencijal nevezivanja: vježba
Zatvorimo oči, izaberimo nešto do čega nam je zaista stalo, za šta smo postali previše vezani. To može biti osoba, posao, navika, ali da nam i sama pomisao na gubitak toga izaziva paniku.
To nešto ili nekog zamislimo kao da je grana stabla za koju se držimo, sa koje visimo. Strah nas je pustiti, bojimo se da ćemo pasti. Ipak pustimo. Osjetimo kako padamo. Ali, to nije negativna senzacija. Padamo lagano, nježno, kažemo sebi: “Spreman/spremna sam izgubiti sve.” Osjetimo iskrenost namjere iza toga, uživimo se u nju.
Čim to izgovorimo i zaista osjetimo, padnemo na površinu Sunca i naše tijelo nestane, u sekundi sagori. Tada smo zaista sve izgubili, pošto je tijelo instrument posjedovanja.
Tijela više nema, pa smo samo jedna sunčeva zraka u mnoštvu drugih. Zračimo u svim smjerovima jednom nježnom, dajućom energijom. Vidimo da je oko nas bezbroj takvih sunaca, i sva tako odašilju energiju. U tom svijetu, ne možemo ništa primiti, već samo davati. Ne možemo se ni za bilo šta uhvatiti, jednostavno je nemoguće. Postoji samo nježno davanje.
Davanje umjesto uzimanja
Cilj nevezivanja nije da postanemo indiferentni prema svemu. To je za ljudska bića i nemoguće – ne bi bilo normalno ni poželjno. Cilj je da se krećemo ka nevezivanju (da ga mentalno prakticiramo) svaki put kada se prepadnemo mogućeg gubitka. Većina ljudi nikada u svom životu nije iskusila nevezivanje čak ni na jednu jedinu sekundu, tako da i samo kretanje prema nevezivanju može imati terapeutski učinak.
Hill sažima Stutzovu misao: trebamo stremiti ka tome da nas gubitak nijedne osobe, mjesta ili stvari ne može lišiti naše cjelokupne egzistencije i našeg osjećaja cjelovitosti.
Možemo patiti za gubitkom, ali će nam vrijeme zacijeliti rane. To nam se može činiti kao nemoguće, ali, ako se pravilno postavimo prema gubitku, vremenom ćemo se zaista regenerirati.
Glavni izvor patnje uslijed gubitka leži u tome što ne želimo pustiti. Umjesto “uzimanja”, tj. grčevitog držanja za osobu ili za stvar, Stutz predlaže vježbanje puštanja i dajuće, nesebične ljubavi.
Strahove ne smijemo potiskivati, ne smijemo ih držati u sjenama. Važno ih je osvijetliti, osvijestiti, priznati ih, izgovoriti ih naglas, pričati o njima, inače će nas razdirati iznutra.
Stutz: zaključak
Stutzov pristup psihoterapiji ima nekoliko specifičnosti. Snažno je orijentiran ka akciji i promjenama životnog stila. On sam kaže da je popularan među slavnim osobama upravo jer je kao psihoterapeut brz, efikasan, intuitivan i praktičan te da bi takva psihoterapija svima odgovarala, ali “selebritiji” imaju novac i međusobno se poznaju, pa je zato tražen među njima.
On smatra da niko nikada nije “shvatio sve” – nikada i neće. Svi prolazimo kroz bol, neizvjesnost i konstantni rad. Neće doći do nekog čarobnog trenutka u kojem ćemo doživjeti veliku transformaciju i riješiti se tih aspekata života.
Stutz upravo u tome vidi tajnu života: u prihvatanju i kretanju. Dok god se budemo borili, pokušavajući izbjeći negativne životne pojave, nećemo moći biti istinski sretni. Tek nakon što prihvatimo bol, neizvjesnost i konstantni rad kao nizbježan dio života, tek onda možemo biti slobodni i sretni.
Za njega, osoba koja čeka da prvo sve shvati, pa tek onda da popravlja problematična područja svog života, ta osoba gubi vrijeme, trati život.
Stutz često naglašava da sebe otkrivamo kroz praksu, postupke, akciju – sebe spoznajemo upravo poduzimanjem konkretnih koraka. Život nije u ciljevima, nego u procesu. Bez obzira na okolnosti, bitno je da nastavimo “nizati bisere”. U tome je svrha.
Dakle, pomirimo se s tim da ne možemo biti savršeni i da nećemo uvijek pobjeđivati. Umjesto toga, možemo imati nezaustavljivu volju za kretanjem naprijed, za akcijom, za napretkom.
Stutz otprilike poručuje: uradi nešto konstruktivno, bez obzira na to koliko si prestrašen/a. Idi naprijed, radi na sebi, samo nastavi nizati bisere!
