Toksični sram: duboka rana koju nosimo iz djetinjstva

Toksični sram, kao termin, prvi je uveo američki psiholog Sylvan Tomkins 1960-ih godina. Veliki broj ljudi pati zbog ovog vrlo nezdravog uvjerenja (zapravo emocije), koje vuku još iz ranog djetinjstva. To može kasnije značajno utjecati na kvalitetu života i na njihove odluke – od karijere, do izbora partnera.

Toksični sram je puno više od emocije

U svom bazičnom obliku, toksični sram je emocija, ali za razliku od većine drugih emocija, sram ima puno snažnije fiziološke manifestacije. On može pokrenuti istu reakciju našeg nervnog sistema kao i strah, pa tako osobu dovesti u stanje koje se popularno naziva 3F: na engleskom fight-flight-freeze, odnosno borba-bijeg-smrzavanje. To je stanje visokog stresa, u kojem tijelo “misli” da nam je život direktno ugrožen.

Toksični sram nazivamo “toksičnim”, tj. otrovnim, upravo zato jer se pojedinac često ili stalno nalazi u tom stanju gotovo neprekidnog stresa, što je izuzetno nezdravo. Toksični sram vodi do osjećaja nedostatnosti, beskorisnosti, niskog samopouzdanja i autodestruktivnog ponašanja. Usko je povezan sa mnogim mentalnim poremećajima i problemima, kao što su PTSP, depresija, anksioznost, perfekcionizam, razne ovisnosti…

Posljedica traume iz djetinjstva: “Nisi dovoljno dobar/dobra!”

Smatra se da toksični sram nastaje u ranom djetinjstvu, kada dijete osjeti da nema željenu podršku i zaštitu roditelja/odgajatelja. Drugim riječima, ako se jedan ili oba roditelja prema djetetu odnose negativno, kada njihove riječi i ponašanje nanose djetetu emocionalne povrede, onda može doći do nastanka toksičnog srama, kojeg dijete nosi ostatak života.

Toksični sram nije ništa drugo, već posljedica nekog oblika zlostavljanja u djetinjstvu.

Dijete upija kao spužva

Nije tajna da djeca upijaju svoje roditelje – njihovo ponašanje, riječi, čak i govor tijela. Tu se ne radi samo o učenju i formiranju djeteta kao individue, već je to za dijete prvenstveno stvar preživljavanja, opstanka.

Naime, dijete u roditelju vidi utjehu i zaštitu od vanjskog svijeta. Na nekom nivou zna da samostalno, bez roditeljske zaštite i skrbi, ne može preživjeti. U tom smislu, roditelj je garancija djetetovog opstanka. Ako dijete osjeti da nije voljeno, da nema tu potrebnu podršku, ono to doživljava kao životnu ugroženost. Upravo tada može nastati ono što nazivamo “toksični sram”.

Negativna “ocjena” roditelja kao doživotni teret?

Izjave poput “Glup/a si“, “Ne možeš ti to”, “Pogledaj se na šta ličiš”, “To i zaslužuješ” i slično, ostavljaju dubok trag na psihi djeteta. Naravno, ne radi se samo o pojedinačnim izjavama, nego o skupu momenata u kojima dijete stekne dojam da nije voljeno, da nije dovoljno dobro i uspješno, da ne zadovoljava roditeljske kriterije…

Takva vrsta negativnog ponašanja od strane jednog ili oba roditelja može postati doživotni emocionalni teret za dijete.

Toksični sram: “Do mene je.”

Negativno ponašanje, vrijeđanje i optuživačke izjave roditelja veoma snažno utječu na dijete. Dolazi do procesa internalizacije, prilikom kojeg dijete takav odnos  usvaja kao vlastito uvjerenje: “Mene niko ne može voljeti”, “Svi su drugi bolji od mene”, “Ja i ne zaslužujem ništa dobro”, “Glup/a sam”, “Nesposoban/nesposobna sam”, i tako dalje.

Takva negativna uvjerenja o sebi dijete, kasnije odrasla osoba, može nositi ostatak života. Toksični sram utječe na cjelokupnu ličnost i ponašanje: od pretjerane samokritičnosti i niskog samopouzdanja, do ozbiljnih mentalnih problema.

Toksični sram je živa rana

Treba razumijeti da ljudi, koji su doživjeli takvu vrstu zlostavljanja u djetinjstvu i pate od toksičnog srama, ostatak života sami sebe optužuju. U stalnoj su potrazi za toliko željenom ljubavlju, sigurnošću i podrškom, a koja im je nedostajala u djetinjstvu. To je živa rana, emocionalna praznina, koju pokušavaju izliječiti i popuniti – nažalost, najčešće na jedan destruktivan način.

Toksični sram: bijes ili povlačenje u sebe

Toksični sram itekako utječe na izbor karijere, prijatelja, partnera, kao i općenito na način života. Ne zaboravimo da toksični sram podrazumijeva uvjerenje o samome sebi kao o nedovoljno dobrom i manje vrijednim od drugih. Zbog toga osoba postane ili veoma povučena, ili vrlo bijesna. U svakom slučaju, povlačenjem i/ili bijesom, osoba pokušava otjerati tu bol od sebe.

Karijera, prijatelji, životni partneri

Zbog ozbiljno narušenog samopouzdanja i stalnog samooptuživanja, tako ranjena osoba će često birati školovanje i posao koji su ispod njenog nivoa. Također, zbog podsvjesne želje da riješi taj najveći problem iz djetinjstva – osjećaj da nije bila dovoljno dobra za svog roditelja ili roditelje – može birati prijatelje i partnere koji će se jednako tako negativno ponašati prema njoj.

Time se stvara začarani krug, jer osoba tako samo potvrđuje to pogrešno uvjerenje: nije dovoljno dobra i uvijek je njena greška, o čemu god da se radi. Smatra da se treba više truditi, dati još više od sebe. Zato nije slučajno da se ovakve osobe nerijetko povezuju s ljudima koji imaju narcisoidne crte ličnosti. Tako se istovremeno samokažnjavaju, tj. potvrđuju vlastitu manjkavost, ali kroz te nezdrave veze pokušavaju i nekako doći do uzroka, odnosno razloga zbog kojeg su ih roditelji “odbacili”.

Osim toga, ovakve osobe mogu tražiti i druge, jednako ili gore oštećene pojedince. Na primjer, osoba koja je u svom djetinjstvu internalizirala toksični sram, može za životnog partnera izabrati nekoga ko je u još većoj “potrebi”: ima problem s kockanjem, drogom, alkoholom, prejedanjem, fobijama i slično.

Na taj način, kao da se pokušava iskupiti za vlastite “grijehe” iz djetinjstva, ta osoba se sada brine i žrtvuje za nekog drugog. Naravno, i u tom slučaju se radi o nezdravoj vezi i začaranom krugu.

Kako se riješiti toksičnog srama?

Toksični sram znači da nosimo ranjeno dijete u sebi. Zato je često potrebna pomoć stručnjaka, odnosno psihoterapeuta. U svakom slučaju, radi se o duboko ukorijenjenim traumama, a da bi se one riješile, potrebno je dosta truda i vremena.

Za rješavanje toksičnog srama nema nekog čarobnog lijeka, ali postoje određene tehnike i koraci koji mogu pomoći.

Na primjer:

1. Postanite svjesni negativnih misli

Postanite svjesni negativnih misli, riječi koje izgovorite pred drugima i svog ponašanja općenito.  U tome vam mogu pomoći samoposmatranje, kognitivno restrukturiranje, vježbe poput meditacije, svjesne prisutnosti (engl. mindfulness) te druge tehnike relaksacije i mehanizami suočavanja sa stresom.

2. Preformulirajte negativne misli

Kada ih primijetite, prvo shvatite da su to samo misli, a zatim ih preformulirajte. Umjesto “Ja nisam dovoljno dobar/dobra”, recite sebi: “Ja sam dobar/dobra i zaslužujem svaki uspjeh, ljubav i poštovanje.”

3. Povežite se sa djetetom u sebi

To povrijeđeno, traumatizirano dijete u sebi ohrabrite, pružite mu željenu ljubav, pažnju i zaštitu.

4. Vodite dnevnik

Tako ćete moći lakše uočavati matrice negativnih misli i emocija te bolje pratiti vlastiti napredak.

5. Nagradite se

Svakodnevno sami sebe pohvalite i nagradite se za nešto što se dobro uradili, čak i kada se ne osjećate tako i to ne mislite. Vremenom će pažnja prema sebi uroditi plodom.

6. Izbjegavajte negativne ljude

To ponekad može biti veoma teško, ali klonite se osoba koje vam, na ovaj ili onaj način, govore i pokazuju da niste dovoljno dobri, zbog čijih riječi i ponašanja se osjećate loše. To hrani vaš toksični sram i samo vam može štetiti. Umjesto toga, izgradite nove veze i okružite se pozitivnim ljudima, koji vas razumiju i žele vam dobro.

Toksični sram je moguće izliječiti

Toksični sram je vrlo destruktivan i liječenje se može činiti kao nemoguća misija, ali nije tako. Navedeni koraci sigurno mogu pomoći, samo je potrebno imati strpljenja i upornosti. Pomoć prijatelja, a posebno dobrog psihoterapeuta, itekako mogu ubrzati taj proces izlječenja.