Vrtni čubar (Satureja hortensis) je aromatična, izuzetno ljekovita biljka iz porodice usnjača (Lamiaceae). Sadrži razne vitamine, minerale te ostale korisne sastojke. Ima blago papren okus, sličan biberu, a mirisom podsjeća na majčinu dušicu i origano.
Vrtni čubar se od davnina koristio u kulinarstvu, ali i u medicinske svrhe. Iz nekog razloga, u današnje vrijeme je prilično zanemaren. S obzirom na to da se radi o vrlo zdravoj i ukusnoj biljci, ovim ćemo tekstom barem malim dijelom pokušati ispraviti tu svojevrsnu nepravdu.
Zašto “vrtni čubar”?
Prvi dio naziva, ovo “vrtni” (lat. hortensis), lako je razumjeti. Jednostavno, postoje i divlje, samonikle vrste čubra. Inače se pretpostavlja da je riječ “čubar” praslavenskog porijekla (čǫbьrъ), izvedena iz starogrčkog thúmbrā (θύμβρᾱ), što znači “pikantno”, “ugodno”, “mirisno”. I zaista, vrtni čubar ima izraženu i ugodnu aromu.
Stručni naziv za čubar – Satureja – dolazi od latinske riječi satura, što znači “sit”, “pun”. Naime, vrtni čubar je starim Rimljanima bio jedan od omiljenih začina. On je hranu činio ukusnom, pa se čovjek nije morao brinuti da će, pored čubrom začinjene hrane, ostati gladan.
Također, kada bi se istrošile zalihe soli, rimski vojnici su vrtnim čubrom poboljšavali okus neslane hrane. S obzirom na to da ima bogat okus, a sadrži malo natrija, vrtni čubar je danas popularan izbor za ljude koji žele smanjiti unos soli u prehrani. Zbog ljutkastog okusa može biti zamjena i za papar.
Drevni afrodizijak
Interesantno je da se naziv Satureja dovodi i u vezu sa satirima. Satiri su inače bića iz grčke mitologije, polubogovi koji žive u šumama. Kod Grka su bili predstavljeni kao ljudi s konjskim ušima i repom, dok su u rimskoj mitologiji imali jareće uši, rogove, rep i noge. Kako god, voljeli su vino i zabave, a bili su poznati i po razvratnosti.
Činjenica je da su stari Egipćani, a kasnije Grci i Rimljani, vrtni čubar smatrali moćnim afrodizijakom. Za druide je također bio simbol plodnosti. U srednjem vijeku, svećenicima je bilo zabranjeno koristiti ovu biljku. Čak je nisu smjeli ni saditi u samostanskim vrtovima, a kako ih ne bi dovela u napast da stupe u ljubavne avanture, odnosno da prekrše zavjet čistoće.
Međutim, izvjesnije je da riječ “satureja” ili “satureia” dolazi od riječi sarsar (“začin”) iz izumrlog akadijskog jezika, koji se govorio na području nekadašnje Mezopotamije. Na arapskom, hebrejskom i turskom jeziku, sa’tar ili za’atar također označava čubar i slične začinske biljke, kao i posebnu mješavinu začina koja sadrži biljke iz te porodice (timjan, mažuran, origano, itd.).
Čubar, vrisak, vrijesak…
Neki od alternativnih naziva za čubar su vrisak ili vrijesak. Međutim, konfuziju može izazvati činjenica da u našim krajevima riječ “vrisak” može označavati nekoliko različitih biljaka, a “vrijesak”ili “vresak” još više njih (npr. erika – Calluna vulgaris) .
Inače, rod Satureja uključuje oko 52 različite vrste, plus srodne rodove kao što su Micromeria i Clinopodium – ukupno se radi o nekih 200 biljnih vrsta.
Ali, kada kažemo “čubar”, obično se misli upravo na vrtni čubar. Po izgledu, mirisu i sastavu, vrtnom čubru je najbliži primorski čubar ili primorski vrisak (Satureja montana). Dok je ovaj krški, bijeli ili primorski čubar trajnica (dostupan tokom cijele godine, pa se naziva i “zimski”), vrtni čubar je jednogodišnja biljka.
Okus ove ljetne, vrtne verzije je blaži, odnosno nešto manje gorak od okusa njegovog divljeg, primorskog rođaka. Među poznatijim srodnim vrstama je i planinski vrisak (Satureja subspicata), također sličnog sastava i izgleda, ali se samo te prve dvije vrste, ljetni i zimski, uzgajaju u komercijalne svrhe.
Čubar se u narodu naziva i bresina, cabr, čober, čuber, čubrika, čubrica, jaber, kubar, osogriz, serženak, žlundrica…
Vrtni čubar kao lijek
Vrtni čubar je bogat dijetalnim vlaknima te vitaminima i mineralima. Na primjer, dobar je izvor željeza, kalcija, kalija, fosfora, magnezija, mangana, cinka, selena… Sadrži i vitamin A, vitamin C te vitamine B1, B2, B3 i B6.
U ovoj ljekovitoj biljci se nalaze i monoterpenski fenoli timol i karvakrol, kao i spojevi poput linalola, kamfena, kariofilena, terpineola, mircena te drugih terpenoida. Zahvaljujući svim ovim supstancama, vrtni čubar ima izraženo antiseptičko djelovanje.
Pored toga što je antiseptik (uništava štetne organizme), vrtni čubar djeluje i kao analgetik (ublažava bolove), ekspektorans (olakšava iskašljavanje), antispazmolitik (ublažava grčeve) i karminativ (pomaže kod nadutosti). Također, ova biljka ima snažna antioksidativna, hepatoprotektivna i antikancerogena svojstva.
Dakle, vrtni čubar uništava zarazne klice (viruse, bakterije, gljivice, parazite), podiže imunitet, čuva tikiva i organe. Posebno je koristan u slučaju probavnih tegoba (npr. protiv nadutosti, proljeva i mučnine), dijabetesa, artritisa, bolesti jetre, kao i kod upala dišnih organa (od začepljenih sinusa do kašlja). Ljudi ga koriste i za ispiranje upaljenog grla te u slučaju uboda i ugriza insekata.
Nutritivna vrijednost sušenog vrtnog čubra (100 g)
| Nutrijenti | Preporučena dnevna doza |
|---|---|
| Vitamini | |
| Tiamin (vitamin B1) | 30.5% |
| Riboflavin (B2) | 36% |
| Niacin (B3) | 25.5% |
| Piridoksin (B6) | 139% |
| Vitamin A | 177% |
| Vitamin C | 83% |
| Elektroliti | |
| Natrij | 1.5% |
| Kalij | 22% |
| Minerali | |
| Kalcij | 210% |
| Bakar | 94% |
| Željezo | 474% |
| Magnezij | 94% |
| Mangan | 265% |
| Fosfor | 20% |
| Selen | 8% |
| Cink | 39% |
| Dijetalna vlakna | 120% |
| Izvor: USDA National Nutrient data base/https://fdc.nal.usda.gov/https://www.nutrition-and-you.com/summer-savory.html | |
Vrtni čubar u kuhinji
Kao začin, vrtni čubar je u upotrebi najmanje 2000 godina. Koristio se za pripremu variva, umaka, ribe, mesa, salata… I danas je važan sastojak raznih punjenja, kobasica i nekih likera. Može se dodati i na početku i pred kraj kuhanja. Dobro se slaže sa drugim začinima kao što su bosiljak, kim, češnjak, metvica, lovor…
Zahvaljujući snazi svog eteričnog ulja, koje poboljšava probavu, posebno je koristan uz hranu koja se teže vari – na primjer, uz masnije meso, grah ili salatu od krastavaca. Inače, vrtni čubar se na njemačkom jeziku zove Gartenkraut (vrtni začin), ali i Bohnenkraut (“Bohne” je grah), pošto je neizostavan u pripremi jela od grahorica. Dobar je i s krompirom, rižom, kupusom, paradajzom, u voćnim salatama…
Vrtni čubar je nerijetko sastavni dio poznate francuske mješavine začina iz Provanse, poznate kao provansalske trave ili Herbes de Provence. Osim u mediteranskoj prehrani, ova biljka je važan sastojak mnogih jela u zemljama poput Armenije, Gruzije, nekih dijelova Kanade…
Ovdje možete naručiti toskansku mješavinu začina koja, pored ostalih biljaka, sadrži i čubar. Od svake ostvarene kupovine, mi primamo malu naknadu.
Umjesto soli i bibera na stolu, u Bugarskoj će često stajati tzv. šarena sol – mješavina soli, slatke mljevene paprike i vrtnog čubra (kojeg zovu chubritsa ili merudi). Rumuni vrtni čubar (cimbru) dodaju u sarmu (sarmale), kao i u smjesu za svoju verziju ćevapa (mititei ili mici – što znači “mali”, “maleni”).
Azerbejdžanci njime obogaćuju okus crnog čaja, a u južnoj Italiji, osim što se koristi kao začin, vrtni čubar tradicionalno služi za čišćenje bačvi u kojima se čuva vino. Ljudi su na tu burad kačili i stabljike ove biljke, a kako bi njen miris tjerao vinske mušice.
Dobar je i u borbi protiv moljaca, pa se može staviti u vrećice i spremiti u ormar ili u ladice, baš poput lavande.
Vrtni čubar u bašti, na balkonu ili prozoru…
Vrtni čubar je bliski srodnik biljaka poput timjana, majčine dušice, origana, ružmarina, lavande, kadulje… Dakle, voli toplinu i sunce. Dobro podnosi i sušu i vlagu, ali ne i previše mokru zemlju. Tlo treba biti bogato i dobro drenirano. Sadi se u proljeće, obično početkom 4. mjeseca, kada prođe opasnost od mraza. Sjemenu otprilike treba između 10 i 20 dana da proklija. Može se presađivati i reznicama.
Ova grmolika biljka naraste do oko 40 centimentara u visinu. Korijen joj je dobro razvijen, stabljika razgranata i pri dnu drvenasta. Listovi su uski, kopljasti, tamnozelene boje, dok cvjetići mogu biti bijeli, ljubičasti ili ružičasti. Cvjeta dvaput u sezoni. Pčele vole obilaziti vrtni čubar, a med je veoma ukusan i sporo se kristalizira.
Listovi i vršci se mogu brati kada mlada biljka dosegne visinu od desetak centimetara. Kao i kod velikog broja drugog začinskog bilja, to će potaknuti rast novih izdanaka. Vrtni čubar ima najsnažniji okus netom prije cvjetanja.
Najbolje ga je konzumirati u svježem obliku, ali se može i osušiti i zalediti. Treba ga sušiti na hladnom, mračnom i prozračnom mjestu. Kasnije se može samljeti i čuvati u zatvorenoj posudi te upotrebljavati kao začin ili čaj. A ako su zaleđeni, svježi listovi će zadržati svoju boju i okus najmanje pola godine.
Vrtni čubar odbija lisne uši, pa se u bašti često sadi uz mahunarke i ruže. Dobro uspijeva i u saksijama, samo mu treba omogućiti dovoljno topline i svjetla.
Zaključak
Vrtni čubar originalno dolazi s područja istočnog Mediterana i Kavkaza, a po ostatku Europe su ga proširili Rimljani. Ljudi ga kao začin i lijek upotrebljavaju već duže od 2000 godina. Stari narodi su ga smatrali moćnim afrodizijakom. S obzirom na ljutkast okus, dugo je služio i kao zamjena za biber.
Za razliku od svog bliskog rođaka, primorskog vriska, ovaj vrtni je jednogodišnja biljka, pa se naziva i ljetni čubar. Oba inače pripadaju istoj porodici biljaka (Lamiaceae) kao i ružmarin, origano, majčina dušica, menta, lavanda, matičnjak (melisa)…
Unatoč njegovoj izuzetnoj ljekovitosti i aromatičnosti, vrtni čubar je danas prilično zapostavljena biljka. Iako se relativno često upotrebljava u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, široj javnosti je uglavnom nepoznat. Doduše, u zemljama poput Njemačke, Italije, Francuske i Bugarske, ova biljka je i dalje neizostavan sastojak u pripremi raznih jela.
Napomena: Vrtni čubar se općenito smatra sigurnom biljkom za ljudsku upotrebu, ali ipak ne treba pretjerivati s konzumacijom. Čisto ulje čubra može nadražiti kožu. Ako se ova biljka koristi u medicinske svrhe, potrebno je prethodno razgovarati s doktorom. Trudnicama i dojiljama se savjetuje poseban oprez.