Prehrana plemena Hadza, najzdravija na svijetu?

O plemenu Hadza bi se moglo dosta toga napisati, ali ćemo se u ovom tekstu fokusirati na prehranu te na neke druge aspekte njihovog načina života.

Naime, kod članova ovog plemena nisu zabilježene bolesti modernog društva, poput srčanih oboljenja, dijabetesa, karcinoma, demencije, depresije…

Analize su pokazale veliku raznolikost u crijevnoj mikroflori Hadza i smatra se da je jedan od najvažnijih faktora njihovog zdravlja upravo način na koji se hrane.

Je li prehrana jedini razlog njihove sreće i zdravlja? Možemo li mi naučiti nešto od Hadza i preuzeti neke od njihovih navika? Uz tekst, donosimo i besplatnu infografiku.

Gdje i kako žive?

Afričko pleme Hadza ili Hadzabe je etnička zajednica koja nastanjuje doline i brda oko tanzanijskog slanog jezera Ejasi (Eyasi). Procjenjuje se da grupa broji ukupno između 1300 i 1500 članova. Neki od njih su se relativno modernizirali, ali oko 300-400 članova živi istim načinom života kao i njihovi preci zadnjih 50 000 godina.

Hadze  su lovci-sakupljači i spadaju u jedno od posljednjih plemena na svijetu koje se oslanja isključivo na resurse iz divljine. Žive potpuno u skladu s prirodom.

Nomadi su, a privremene nastambe prave od osušene trave i šiblja.

Zanimljivo je da ne pridaju važnost materijalnim stvarima. Nisu konfliktni ni ratoborni. Među pripadnicima zajednice nema oštrih društvenih razlika, tj. svi pojedinci imaju približno jednak status.

Imaju i jedinstven jezik –  hadza jezik, hadzane ili hadzabi. To je jedan od onih “klikavih” jezika u Africi, gdje se neki od zvukova proizvode specifičnim klikanjem jezikom i pucketanjem usnama. Ali, hadza jezik je poseban, tj. nije povezan s drugim sličnim jezicima.

Općenito o prehrani Hadza

Hadze svoju hranu ne sade i ne uzgajaju. Ipak, oni su svejedi: konzumiraju meso životinja koje ulove, beru bobičasto voće, iskopavaju gomoljaste plodove i skupljaju med divljih pčela.

Moderni zagovornici mesnih dijeta i sličnih načina prehrane (carnivore, keto, paleo…) često Hazde navode kao dokaz da su se naši preci gotovo isključivo hranili mesom. Međutim, to ne odgovara istini u potpunosti, bar kada je ovo pleme u pitanju.

Naime, Hazde veoma cijene meso, ali možda baš zato jer do njega ne dolaze tako često i tako lako, posebno u određenim razdobljima godine.

Od ukupnog kalorijskog unosa, meso zauzima oko 25% u njihovoj prehrani. Oni se hrane uglavnom plodovima i sjemenkama baobaba, bobičastim voćem, marula orasima, medom i gomoljima nalik batatu (slatkom krompiru).

Dakle, pripadnici Hadza plemena jedu raznovrsno i unose mnogo vlakana.

Besplatno preuzmite infografiku “Navike po uzoru na pleme Hadza”:

Period bez mesa

Svake godine, pripadnici plemena Hazda provedu mjesec ili dva potpuno bez mesa ili ga unose minimalno. Međutim, oni to ne čine ni rado ni svojevoljno.

Zbog kišne sezone, teško je pronaći i uloviti plijen. Zato se Hadze tada sklone u pećine i hrane se isključivo jednom vrstom bobica, kojih u tom periodu ima u izobilju (na hadzabiju: undushipi, lat. Cordia sinensis).

Inače, Hadza pleme živi podijeljeno na tzv. kampove, koji nisu ništa drugo, nego skupine od 20-30 članova koji žive zajedno. Za vrijeme kišne sezone, u pećini može boraviti i stotinjak članova iz različitih kampova.

Pojedinci mogu slobodno prelaziti iz jednog kampa u drugi. Recimo, nije rijetkost da se mladi bračni par pridruži kampu gdje su već njeni ili njegovi roditelji. Ili, ako dođe do nekog većeg spora između dva pripadnika istog kampa, neki od njih mogu odlučiti otići u drugi kamp.

Kao što smo ranije spomenuli, ovi ljudi su inače prilično miroljubivi i nesuglasice po pravilu riješe mirno.

Na meniju Hadza su skoro sve životinje

Hadze neće jesti meso samo kad ne mogu doći do njega. Oni ne biraju plijen i ne bacaju ništa. Svoje oružje izrađuju na tradicionalan način. Koliko su posvećeni lovu, pokazuje činjenica da imaju različite vrste strijela za različite vrste ptica i drugih životinja.

Izuzetno su vješti lovci i tehnikama lova se uče od djetinjstva. Kreću se lagano i tiho, a u stanju su strijelom pogoditi pticu sa dvadeset metara. Za veće životinje, poput žirafe, ponekad koriste strijele čiji je vrh premazan otrovom.

Otrov dobiju iz biljke poznate kao pustinjska ruža (Adenium obesum). Prilično je učinkovit, ali ga uglavnom nemaju dovoljno na raspolaganju, tj. teško je napraviti veću količinu otrova, pa ga ne koriste često.

Kada ubiju neku životinju, lovci na licu mjesta pojedu organe: od testisa i bubrega, preko jetre, do očiju, jezika i mozga. Ostatak životinje odnose u kamp.

Od životinja, jedu skoro sve vrste: male glodavce, šišmiše, dikobraze, antilope, divlje svinje, zebre, pavijane…

Zapravo, vrlo je malo vrsta životinja koje ne love. Među njih spadaju zmije i hijene, a izbjegavaju ih iz straha. To je potpuno razumljivo – hijene su poznate kao vrlo inteligentni i opaki predatori. Opasne zmije, poput kobre i crne mambe, također ne zvuče kao privlačan obrok, posebno jer Hadze (pogrešno) smatraju da cijelo tijelo tih zmija sadrži otrov.

Pripadnici plemena Hadza će izbjegavati i lešinare te neke druge predatore. Njihovo meso nije ukusno niti lako probavljivo, a predstavlja i povećan rizik od trovanja i zaraze.

Kako god, Hadze od prirode uzimaju samo onoliko koliko im treba te ostavljaju minimalan otisak na svoj okoliš.

Hadze najviše vole med?

Iako u ponajdraže namirnice ovog plemena spadaju meso i voda, čini se da Hadze  najviše cijene med.

U lov na med odlaze odrasli muškarci, eventualno i dječaci. Zabiju klinove u stablo drveta (obično baobaba) na kojem se nalazi košnica, pa se penju po zabijenim klinovima. Sjekirom rasijeku rupu u stablu i iz unutrašnjosti vade dragocijene saće, dimom umirujući i tjerajući pčele.

Od meda ukupno sedam različitih vrsta pčela, treba imati u vidu da oni često kupe med pčela koje se nazivaju i pčele-ubojice (Apis mellifera scutellata Lepeletier). Njihov otrov nije toliko snažan kao otrov npr. europskih pčela, ali su mnogo agresivnije. Čak ni dim nije dovoljno efikasan – lovci na med nikada ne prođu bez bolnih uboda.

Ipak, njima se to itekako isplati. Ne da jedu samo tečni med, nego i saće, skupa s larvama unutra.

Kao i uvijek, oni će dio “plijena” pojesti na licu mjesta, ali će ostatak odnijeti nazad u kamp, kako bi i ostali mogli jesti. Taj divlji med jedna je od glavnih namirnica za malu djecu u kampu.

Vrlo je zanimljiv način na koji Hadza lovci saznaju na kojem drvetu se nalazi košnica. To ćemo opisati u nastavku.

Čudesan odnos čovjeka i ptice

Ptice su često na jelovniku Hadza, ali jedna vrsta ima poseban status. Radi se o velikoj medovođi ili medokazu (Indicator indicator).

Nekoć davno, sklopljen je fascinantan pakt između Hadza i ovih ptica: oni međusobno komuniciraju i pomažu jedni drugima.

Naime, kada Hadze krenu po med, o tome zvižducima obavijeste medovođu. Nakon što ih ptica čuje, ona se također glasa i odvodi ih do drveta gdje se nalazi košnica, slijeće na njega i specifično cvrkuće.

Ovdje se ne radi o tome da je medovođa ljubimac Hadza i da su izdresirali pticu da traži med. Ne, ovaj poseban odnos se prenosi s generacije na generaciju, kako kod Hadza, tako i kod ovih ptica.

Zašto medovođa pomaže Hadzama? Zato što ona jede vosak iz pčelinjih saća, koje Hadze ispljunu nakon što sažvaču saće. Ptica sama ne može doći do tog voska, tako da taj odnos počiva na uzajamnoj koristi.

Iz istog razloga, medovođa na košnicu navodi i medojednog jazavca (Mellivora capensis) te neke druge sisavce koji se hrane medom.

Hadze povremeno medovođi namjerno ne ostave ništa, a kako bi ona ostala željna voska i larvi te im pokazala gdje je košnica i idući put.

U svakom slučaju se radi o vrlo interesantnoj vezi između čovjeka i životinje.

Prehrana Hadza je vrlo bogata vlaknima

Meso i med zauzimaju značajno mjesto u njihovoj prehrani, ali pleme Hadza većinu energije uzima iz voća, orašastih plodova i različitih vrsta gomolja. Osim za čuvanje djece, za skupljanje plodova i iskopavanje gomolja su zadužene žene. Kada idu u “nabavku”, u pratnji je uvijek i bar jedan odrasli muškarac, kao zaštita.

Zanimljivo je da djecu ne čuvaju samo njihove majke. Kod Hadza, svaka se žena brine o svakom djetetu.

Uglavnom, neke vrste gomolja koje Hadze jedu su toliko vlaknaste, da ih ne mogu progutati, nego ih nakon žvakanja ispljunu. Kako se oni ne bave poljoprivredom, nego jedu samo ono što nađu u prirodi, konzumacijom divljeg voća i povrća unose mnogo više vlakana nego ljudi u većini drugih dijelova svijeta.

Stručnjaci smatraju da je upravo redovna konzumacija različitih probiotika i prebiotika razlog zašto Hadze imaju mnogo više različitih vrsta mikroba u crijevima nego većina drugih ljudi.

Raznolikost crijevnog mikrobioma (ukupnog broja mikroorganizama u crijevima) se dovodi u direktnu vezu sa zdravljem: što više različitih vrsta nastanjuje naše probavne organe, imat ćemo snažniji imunitet i bit ćemo zdraviji.

Istraživanja su pokazala da pripadnici plemena Hadza imaju u prosjeku 730 različitih vrsta mikroba u crijevima. Za usporedbu, osobe koje žive u Kaliforniji imaju više nego duplo manje – 277 različitih vrsta. Uzmimo u obzir i činjenicu da se stanovnici Kalifornije hrane zdravo i općenito zdravije žive u odnosu na ljude u drugim amer. državama, kao i u nekim drugim zemljama svijeta.

Moderan način života, tj. manjak fizičke aktivnosti i nezdrava prehrana dovode do smanjenja broja bakterija u probavi, koje bi inače živjele u crijevima i doprinosile našem zdravlju.

Probleme im stvara modernizacija

Za razliku od ljudi u mnogim drugim zemljama, glavni uzrok smrti Hadza nisu kardiovaskularne ni autoimune bolesti, nego nesreće poput pada sa stabla baobaba prilikom skupljanja meda, ugrizi crne mambe ili napad bizona ako ga  nedovoljno uspješno pogode strijelom i ne uspiju se na vrijeme skloniti.

Veliki im problem zadaje i modernizacija. U zadnjih 50 godina, izgubili su 90% teritorija zbog poljoprivrednika i stočara. Naime, krče se šume kako bi se pravile njive i pašnjaci. To ne bi bila tolika smetnja što se same veličine prostora tiče, ali modernizacija smanjuje broj velikih životinja na tom prostoru, kao što su slonovi i žirafe, koje Hadze inače rado love.

Razne tazmanijske vlade su Hadze pokušale izmjestiti s njihovog tradicionalnog terena i asimilirati ih u modernije društvo, ali oni to uporno odbijaju. Na svoju sreću, rekli bismo.

Zdravlje i sreća pripadnika plemena Hadza

Hadze ne mjere protok vremena, pa je teško ustanoviti koliko dugo u prosjeku žive, ali su izuzetno zdravi ljudi. Koliko je poznato, kod njih ne postoje bolesti poput karcinoma, srčanih oboljenja, Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, sindroma iritabilnog crijeva, Crohnove bolesti, dijabetesa, psihičkih oboljenja ni demencije.

Hadze su uvijek u prirodi i s prirodom. Zapravo, od svega što redovno konzumiraju, a da bi se moglo nazvati porokom i nečim što je preuzeto iz vanjskog svijeta, to je – marihuana. Posebno je cijene mladi lovci, koji vjeruju da im pušenje marihuane iz vlastoručno izrađenih lula daje snagu u dugotrajnijem lovu.

Osim pušenja marihuane, svi drugi aspekti njihovog života su uglavnom isti još od kamenog doba.

Raznovrsna, prirodna i svježa hrana

Hadze nisu stočari ni poljoprivrednici. Oni su jedna od rijetkih preostalih skupina lovaca-sakupljača. Namirnice ne konzerviraju niti im na bilo koji način produžavaju vijek trajanja. To znači da jedu isključivo prirodnu, sezonsku i svježu hranu, ono što trenutno uberu i ulove.

Iako pojedini influenseri iz svijeta dijeta baziranih na mesu pokušavaju Hadze predstaviti kao gotovo isključive mesojede, činjenica je da njihova prehrana sadrži dosta biljaka, što znači da je bogata fitokemikalijama, vitaminima, mineralima i vlaknima.

Ne prejedaju se i piju samo vodu

Također je važno napomenuti da Hadze jedu pomalo. Za njih se ponekad kaže da su uvijek gladni, ali nikada izgladnjeli. Rafinirane ugljikohidrate ne jedu nikako, kao ni sol niti dodatne masnoće. Proizvodi poput peciva, grickalica, kolača, sokova, bombona i slično, Hadzama jednostavno nisu ni dostupni.

Od pića piju samo vodu. Hidratiziraju se i konzumacijom različitih bobica te voća poput divlje lubenice.

Fizička aktivnost

Bilo bi pogrešno zdravlje i kvalitetu života Hadza pripisivati isključivo njihovoj prehrani. Tu su i drugi faktori, kao što je stalna fizička aktivnost. Kao lovci-sakupljači, oni su gotovo uvijek u pokretu, na suncu i na svježem zraku, stalno u direktnom kontaktu s prirodom koja ih okružuje.

Higijena

Moguće da raznolikosti mikrobioma Hadza doprinosi i izostanak higijene po standardima modernog društva, što znači veću izloženost bakterijama.

Na primjer, Hadze ne peru ruke prije jela. Kada presuše rijeke, pa piju vodu iz blatnjavih lokvi do kojih dođu kopanjem po koritu. U usta će često stavljati materijale od kojih izrađuju oružje i oružje, što bi se u “razvijenom svjetu” također smatralo nehigijenskim.

Također valja primijetiti da Hadze u svakodnevnom životu nemaju kontakt s bilo kakvim umjetnim kemikalijama. Ne koriste ih ni za vlastitu higijenu ni za čišćenje “doma”. Ne zaboravimo, oni vrijeme uglavnom provode na otvorenom.

Nema stresa

Osim prehrane, fizičke aktivnosti i direktne povezanosti s prirodom, vrlo važan razlog zdravlja i sreće Hadza je i opušten način života. U njihovom jeziku ne postoji riječ za brigu ili za stres. Sama činjenica da ne koriste kalendar, već dovoljno govori o njihovom relaksiranom pristupu životu.

Nisu religiozni, ali su duboko povezani s prirodom. Njihova “božanstva” su sunce, mjesec, žirafa, baobab…

Sve im je izuzetno pojednostavljeno. Ne zamaraju se stvarima iz prošlosti ili budućnosti. Usmjereni su samo na ono što jeste, na sada i ovdje. Veseli su i koriste svaku priliku za smijeh.

Čak i u slučaju neuspješnog lova ili bolnih uboda pčela prilikom skupljanja meda, Hadze neće na to gledati kao na tragediju, nego će doživljavati kao normalan, sastavni dio života.

Dakle, ne radi se o tome da pleme Hadza nema problema. Uzmimo u obzir da žive gotovo u potpunosti izloženi vremenskim prilikama. Okruženi su vrlo opasnim životinjama (od hijena i lavova, do nekih od najotrovnijih i najagresivnijih zmija na svijetu), a poljoprivrednici i stočari im oduzimaju sve više zemlje.

Ali, Hadze žive u sadašnjem momentu. Neki problem će ih zanimati samo kada se pojavi, pa ga riješe ili se pomire sa situacijom. Nema “praznog hoda” u vidu lamentiranja nad vlastitom sudbinom.

Vrlo su samopouzdani, u smislu da vjeruju u sebe i u prirodu koja ih okružuje. Zato kod Hadza nije zabilježena ni anksioznost, ni panični napadi, depresija, kognitivne distorzije niti bilo kakvi psihički poremećaji.

Može se poretpostaviti da oni i meditiraju na neki način, pošto svake godine provedu po mjesec ili dva čekajući u pećinama da završi kišna sezona, a to sigurno nije zanimljivo. Dakle, za razliku od mnogih ljudi u modernim, razvijenim sredinama, Hadze nemaju problema s dosadom i tišinom.

Zajednica iznad svega

Hadza pleme ne obraća mnogo pažnje na materijalne stvari. Osim oružja i alata koje sami prave te nešto malo odjeće koju nose, oni ništa drugo ne posjeduju. Dakle, sa aspekta razvijenog svijeta, daleko su ispod granice siromaštva.

Međutim, ono što Hadze najviše cijene su međuljudski odnosi. Sve rade zajedno – od lova i skupljanja hrane i njene pripreme, do igre i izrade strijela. Svakodnevno sjede oko vatre i razgovaraju, pričaju priče i šale se.

Hadza pleme ima mnogo razloga za neprijateljstvo prema ljudima koji im zauzimaju životni prostor, ali oni nisu ratoborni. Uglavnom dobro surađuju s drugim plemenima. Na primjer, u blizini živi pleme Datoga, koje je nekada davno došlo iz Južnog Sudana i područja zapadne Etiopije. Datoge su vješti kovači, pa Hadze od njih nabavljaju oštrice za strijele i sjekire, a oni njima zauzvrat daju komad mesa životinje koju ulove. Dakle, u pitanju je robna razmjena, nema novca.

U svakom slučaju, pleme Hadza veliku pažnju posvećuje zajedništvu i timskom radu.

Pročitajte dalje: Šta mi možemo naučiti od Hadza?