Dopamin je tvar koja u našem organizmu obavlja nekoliko izuzetno važnih funkcija. Iako se u medijima često navodi kako je dopamin zadužen za užitak i sreću, stručnjaci naglašavaju da je uloga dopamina u tijelu mnogo kompleksnija.
Dopamin: od raspoloženja do imuniteta
Dopamin se u tijelu ponaša i kao hormon i kao neurotransmiter. Ne samo da je vrlo važan faktor u kognitivnim i emocionalnim procesima i reakcijama, već je odgovoran i za motoričke funkcije.
Dakle, dopamin djeluje na psihu i na tijelo. Pored raspoloženja, regulacije sna, memorije, koncentracije, motivacije, itd., on ima bitnu ulogu i u kardiovaskularnom sistemu, probavi, radu bubrega, pankreasa (gušterače), imunološkog sistema…
Dopamin i poremećaji
Kolika je važnost dopamina, govori i činjenica da poremećaji u proizvodnji ove supstance mogu dovesti do ozbiljnih problema, kao što su:
- Parkinsonova bolest;
- ADHD;
- sindrom nemirnih nogu;
- razne ovisnosti;
- psihoze;
itd.
Dopamin kao “štafeta”
Naš mozak je uglavnom sačinjen od neurona, odnosno živčanih ili nervnih stanica/ćelija. Uloga tih stanica je da prenose informacije jedna drugoj, a dalje prema mišićima i žlijezdama.
Neuroni ove informacije ili poruke prenose putem signalnih molekula, koje nazivamo neurotransmiterima. Dopamin je jedan od tih neurotransmitera.
Sličan proces transmisije informacija smo mogli vidjeti u raznim špijunskim i ratnim filmovima: neka važna pismena ili usmena poruka se prenosi od jedne do druge osobe ili telefonske centrale, sve dok ne dođe do konačnog odredišta.
Isto je i u atletskoj štafeti: jedan trkač štafetnu palicu predaje drugom trkaču iz svoje ekipe. U ovom smislu, trkači bi bili neuroni, a palica neurotransmiter, odnosno, dopamin.
Kako dopamin djeluje na naše ponašanje?
Dopamin se često naziva “hormon sreće”. Ističe se njegova veza s užitkom. Iako je, bez dileme, povezan i sa srećom i s užitkom, dopamin ima nešto kompleksnije djelovanje.
Prema novijim istraživanjima, preciznije bi bilo reći da je dopamin direktno povezan sa sistemom nagrađivanja i motivacijom. Pojednostavljeno rečeno, naš mozak, na osnovu iskustva, procjenjuje gdje ćemo sa što manje truda doći do što veće nagrade, a nagrada je osjećaj ugode i zadovoljstva.
Upravo se zato dopamin dovodi u vezu s raznim ovisnostima i drugim nezdravim navikama.
Nikotin, šećer, alkohol, kofein, narkotici te druge tvari i aktivnosti mogu snažno utjecati na proizvodnju i recepciju dopamina u tijelu.
Kada mozak procijeni da uskoro može dobiti “nagradu”, već se tada izlučuju određene količine dopamina. Na primjer, ako čujemo da smo dobili neku poruku na mobitelu ili na društvenim mrežama, iako još ne znamo o čemu se radi, ipak unaprijed možemo osjećati određenu vrstu ushićenja i biti motivirani da što prije vidimo sadržaj poruke.
Iduća doza se otpušta kada konzumiramo tu “nagradnu aktivnost”. To dugoročno oblikuje naš mozak i usmjerava nas prema određenim ponašanjima, bila ona nezdrava ili ne. Na taj način se formiraju navike i ovisnosti.
Dopamin: još, još!
Određene tvari i aktivnosti, koje djeluju stimulativno na naš mozak, naglo povećavaju nivo dopamina u organizmu. Ta velika, snažna doza se mozgu toliko svidi, da onda samo želi još, i to što prije.
Vremenom, kako se formira navika, dolazi do zasićenja i u mozgu se proizvodi sve manje dopamina, kao što se smanjuje i broj receptora za dopamin. To znači, ako želimo postići jednak užitak kao što je bio onaj na početku, moramo uzimati sve više određene tvari i/ili povećavati određenu aktivnost.
Najočitiji je primjer sa ovisnostima o opojnim drogama: taj nesretni put obično počinje od nekih “lakših” droga, da bi osoba počela koristiti one sve snažnijeg djelovanja na mozak i u sve većim količinama, jer je sve teže postići užitak.
Teški ovisnici o heroinu često kažu kako se više i ne radi o užitku (kojeg je na kraju nemoguće i osjetiti), nego je cilj samo smiriti apstinencijsku krizu, koja ima strašne simptome.
Vrijedi i za društvene mreže, igrice, hranu…
Princip je sličan i kod svih drugih ovisnosti: od pornografije, nezdrave prehrane, “lajkova” na društvenim mrežama, kockanja…
Mozak traži onu famoznu dozu dopamina, odnosno istu količinu užitka, ali sve teže dolazi do nje.
Problem sa pretjeranim lučenjem dopamina je i što se mijenja efikasnost dopaminskih receptora u mozgu, pa počinjemo gubiti interes za mnoge druge stvari. To može rezultirati kompulzivnim ponašanjem, gdje je osoba sve manje sposobna odoljeti toj nezdravoj navici.
Iako je usko povezan s ovisnostima, dopamin nije jedini uzrok stvaranja ovisničkog ponašanja. Tu su i mnogi drugi faktori, poput genetike, načina odrastanja, životnih okolnosti, itd. Često se previđa činjenica da ovisnost nije stvar volje ili karaktera, već se u pozadini često kriju duboke traume, depresija, anksioznost i drugi poremećaji.
Dopaminski post
Zadnjih godina, “dopaminski post” je postao svojevrsni hit u popularnoj kulturi. Posebno ga zagovaraju i primijenjuju poduzetnici u Silicijskoj dolini, ali i mnoge glumice i glumci, pjevači te druge slavne osobe.
Sam koncept vuče korijene upravo iz različitih tretmana za liječenje ovisnosti. Ideja dopaminskog posta je jednostavna: suzdržavanjem od onoga što nam pruža užitak, možemo disciplinirati, “resetirati” vlastiti mozak (engl. reset – poništiti, ponovo postaviti, vratiti u početno stanje).
Posljedice viška dopamina
Živimo u vremenu stalnih “injekcija” dopamina – od društvenih mreža i igrica, preko gotovo neprekidne komunikacije s drugim ljudima, do filmova i serija. To nas je učinilo nekom vrstom ovisnika.
Kao posljedica toga, postali smo površni, stalno umorni, ne možemo se koncentrirati, nezdravo se hranimo, slabo spavamo, pod stresom smo, gubimo sate i sate na neproduktivne aktivnosti, oslabila nam je memorija…
Također, bojimo se tišine i mira, dosadu izbjegavamo pod svaku cijenu, samoću doživljavamo kao kaznu, a suočavanje s vlastitim mislima i samima sobom za neke je prava noćna mora.
Sve to mogu biti posljedice, pored ostalog, životnih navika koje dovode do česte i velike proizvodnje dopamina u mozgu. Srećom, uz nešto truda, to je moguće promijeniti.
Logika iza dopaminskog posta
Zagovornici dopaminskog posta smatraju da je potrebno na neko vrijeme eliminirati sve ono što potiče proizvodnju dopamina u mozgu. Drugim riječima, na nekoliko dana (ili duže) treba izbaciti sve ono što nam pruža užitak: od seksualnih aktivnosti, hrane, bilo kakve vrste medija, razgovora s drugim ljudima, kao i vježbanja.
Smatra se da će se na taj način mozak “restartati”, odnosno vratiti na početne postavke. Postat ćemo manje imuni na dopamin, pa će nam se popraviti fokus, memorija i raspoloženje općenito, te ćemo početi više uživati u stvarima kojih smo se na to određeno vrijeme odrekli.
Dopaminski post: ima li koristi?
Dopaminski post, u nekim pretjeranim oblicima, ne da nije zdrav, nego nije ni moguć. Postoje brojni primjeri gdje osobe, uvjerene da će ekstremnim suzdržavanjem od bilo kakve hrane, kontakta s drugim ljudima, vježbanja i naglih pokreta, u potpunosti zaustaviti proizvodnju dopamina u tijelu. To je zabluda. Dopamin se svejedno proizvodi, a bez njega ne bismo mogli funkcionirati kao živa bića.
S druge strane, mnogi stručnjaci smatraju da ćemo izbjegavanjem nezdravih aktivnosti zaista povećati osjetljivost receptora za dopamin. Dakle, smanjivanjem i apstiniranjem od nezdravog ponašanja, dopuštamo tim receptorima u mozgu da se “smire”, odnosno da se smanji potreba za tom čestom, brzom i velikom količinom dopamina.
Dopamin nakon dopaminskog posta
Kada se radi o vezi između nezdravih navika i dopamina, treba shvatiti da prava borba počinje tek nakon suzdržavanja, odnosno nakon dopaminskog posta.
Valja napomenuti i kako neki stručnjaci smatraju da izrazi poput “dopaminski post” ili “dopaminska dijeta” nisu dovoljno precizni, već da bi trebalo koristiti termin kao što je “dopaminska detoksikacija”.
Naime, nema koristi od odbacivanja svih životnih užitaka, već je cilj ograničiti i zaustaviti ona štetna ponašanja. Naravno, najteže je sebi priznati da je određena navika štetna ili da se radi o nekoj vrsti ovisnosti.
To posebno vrijedi ako se radi o nekim navikama koje su inače društveno prihvatljive. Dopamin je vrlo bitan faktor i kada je u pitanju ovisnost o poslu, slatkišima i brzoj hrani, seksu, o internetu i društvenim mrežama…
Dopamin i “reset” mozga
Kada čovjek svjesno smanji ili potpuno izbaci nezdrave navike koje su izazivale naglu proizvodnju dopamina, mozak neće biti sretan. Naviknut je na taj dopamin i želi još. Poput nekog razmaženog, manipulativnog djeteta, na svaki će način (i prvom prilikom) pokušavati doći do sljedeće doze. Zbog toga može biti jako teško odreći se loših navika i nezdravog ponašanja, o čemu god se radilo.
U današnje vrijeme, naš mozak je, gotovo bez pauze, izložen raznim stimulansima i distrakcijama. Veliki broj njih potiče naglu proizvodnju velikih količina dopamina. Tako mozak postaje sve manje osjetljiv na dopamin, pa nam je potrebno sve više tih vanjskih podražaja.
S druge strane, ako ograničimo ili uklonimo te aktivnosti i tvari koje dovode do pretjeranog nivoa dopamina u tijelu, mozak će postati osjetljiviji na dopamin. Dakle, bit će potrebne manje količine ovog neurotransmitera kako bismo mogli osjetiti užitak. U tom slučaju, umjesto da neprekidno tražimo sreću u nezdravoj hrani i štetnim navikama, opet ćemo biti u stanju osjetiti zadovoljstvo živeći zdrav i produktivan život.
Primjer: “I bogati plaču”
Zamislite da se odjednom obogatite. Preko noći. Igrali ste lutriju ili ste dobili neko neočekivano nasljedstvo od rodice s drugog kraja svijeta, za koju niste ni znali da postoji. Kako god, sada posjedujete ogromno bogatstvo.
Nakon početnog šoka, sreći ne bi bilo kraja. Koji bi bili vaši prvi koraci? Otplatiti dugove? Preseliti se u neku egzotičnu zemlju? Kupovati nekretnine? Otvoriti vlastiti biznis? Uložiti u dionice? Baviti se humanitarnim radom? Kupiti brod i oploviti cijeli svijet? Sve od navedenog? Ne zaboravite, sada ste bezobrazno bogati i samo je mašta granica.
Međutim, s velikim bogatstvom dolaze i veliki problemi. Od silnih poreza i pravila, preko pohlepnih bankara i nepouzdanih poslovnih partnera, do naglo proširenog kruga rodbine, prijatelja i poznanika, čija ste sada omiljena ličnost – ma oduvijek bili!
Ali, to ne bi bili najveći problemi. Zamislite, dakle, da možete ujutro brati masline i roniti u moru pored nekog grčkog otoka, popodne otputovati privatnim avionom i skijati na Alpama, a onda večerati dok gledate Pariz s vrha Eiffelovog tornja…
Nahranili ste gladne i ispunili vlastite snove. Sve je to vrlo primamljivo. Ali, nakon nekoliko godina takvog života, šta bi vas više ikako moglo usrećiti? Koji poklon, koje iskustvo? Jednostavno, sve bi postalo dosadno i nekako… nedovoljno uzbudljivo.
To iznenadno bogaćenje i neumjereno trošenje bi se moglo usporediti sa naglom i čestom proizvodnjom velikih količina dopamina u mozgu. Kako bismo osjetili užitak, vremenom nam je potrebno sve više i više vanjskih podražaja.
Dopamin je usko povezan i s adrenalinom. Svi smo čuli za adrenalinske ovisnike: to su ljudi koji se bave ekstremnim sportovima i drugim aktivnostima visokog rizika, nerijetko riskirajući vlastiti život zbog tog snažnog uzbuđenja, a u kojem pronalaze užitak. Pitanje je, nakon skakanja padobranom ili vožnje utrke, u kojoj mjeri takvu osobu može usrećiti lagana šetnja parkom?
Dopamin, luksuz i “spuštanje na zemlju”
U našem primjeru s bogatstvom i trošenjem, da bismo ponovo mogli uživati u normalnim, “običnim” aktivnostima, morali bismo prvo smanjiti ili ukinuti luksuz. Ne bi bilo lako ni bezbolno, ali bi se itekako isplatilo na duge staze. To ne znači da bismo se morali odreći bogatstva, već samo promijeniti način života, odnosno, “spustiti se na zemlju”.
Ista stvar vrijedi za dopamin i dopaminsku detoksikaciju. Naime, nije cilj postati asketa i odreći se svih životnih radosti, nego reducirati ili izbaciti nezdrava ponašanja i nezdrave navike. U početku to može biti teško, ali će se mozak na kraju prilagoditi i vratiti u normalnije stanje.
Razgovor sa psihoterapeutom, meditacija i druge tehnike relaksacije mogu olakšati i ubrzati taj proces. Općenito je korisno naučiti i početi primjenjivati različite mehanizme suočavanja sa stresom.
Bez dopamina ne trebamo i ne možemo živjeti. Međutim, naša je odgovornost odabrati izvore dopamina: zdrave i korisne aktivnosti, umjesto onih štetnih i neproduktivnih.
Ipak, trebamo biti oprezni. Kada jednom prestanemo s nezdravim navikama, a koje su bile izvor brze doze dopamina, mozak neće tako lako zaboraviti to ugodno iskustvo. To je proces.
Povremeno se trebamo nagraditi, ali pritom vrlo oprezno birati način, jer je lako upasti u zamku, odnosno vratiti se u začarani krug. To znaju mnogi “bivši” alkoholičari, pušači, narkomani, sladokusci…
